Puhnuo razvigorac,
jutro svanulo.
Zora rumena bila,
nešto svježe mirisalo.
Ptica
na polusuhoj grančici
krilima oči trlja.
Na bistrom potoku
srna se umiva.
Miriše močvara.
Magličasta zavjesa.
Sve je tako harmonično.
Tek poneki pjev
naruši jutarnju tišinu.
Livada šarena,
pa mirisna.
Urešena kapljicama rose.
Razvigorac je dirka,
čini je valovitom.
Cvjetovi i kapi rose
postaju očaravajući.
Prvi sunčevi zraci
probijaju se kroz krošnju vrbe
i padaju na cvjetno-rosnu livadu.
Samo mene tamo više nema.
Sve su to samo snovi iz djetinjstva.
Ja sam tako daleko.
U jednom drugom vremenu
i drugačijem prostoru.
I samo sanjam.
Marko Krnjić