Naslovna / Nekategorizirano / Mozaik – Video

Mozaik – Video

Svijet je lopta šarena pjevušio je Zera Zagrebom dugo nakon što je Davorin Bogović predstavio crno – bijeli svijet svog grada oko sebe. Stvar podrazumljiva sama po sebi nije vrijedna rasprave, ako nizbogčeg a ono barem da se izbjegne ono stvar ukusa čime sveznalica obično prikriva svoje neznanje. Jel Zera napravio bijele pare za crne dane, koje ako lako proširuju spektar boja, svojim dolaskom na mladu hrvatsku scenu sa koje se samozvani Džoni upravo zauvijek mako i ostavio prevarenu štovaljčad da jauču sprejom po ZG zidovima Džoni, vrati se, Jojo nas jebe zanima me koliko i njega ovaj mon monolog, znači nikako.

Ono što ja vidim je stvar osjećaja a ne čula i propušteno kroz prizmu mog života ostavlja samo infra i ultra boje pa uporno tražim trag boja buntovničkih grafita na samoniklim zidovima koji me višestruko opasuju.

 Oko mene je Republika Austrija gdje imam poso koji moram da radim, plaću koju moram da pazim, stan koji moram da plaćam, kredit koji moram da vratim, auto koji nevolim da vozim a moram da imam, ljude oko mene koje nevolim da srećem a moram da pozdravljam, shoping koji, ako je ostala stoja viška, moram da praznim… Sve u svemu, prosječan nasijenac kome su ratna zbivanja titulu na privremenom radu preinačila u vječnost što je prekida drveno odijelo bez rukava bez najave. Ne žalim se, samo pričam sam sa sobom što je vrlina nas vani da sam sebi dodješ u goste i sit se ispričaš a da ti niko ne upada …e, i ja isto…

 Oko mene su ljudi i, fala Bogu, žene  iz drugih dijelova ove nazor unije na zapadu evrope, koji me svako malo zapitkuju kako se živi ovdje jer valjda i sami nemogu da vjeruju da je austrijska metropola po drugi put na prvom mjestu svjetske liste po kvaliteti života. Oni me pitaju a ja neznam da se nahvalim prednostima nad njima jer ih ne vidim. Ja ovdje ne živim, ja ovdje samo radim i nemam ni laganog pojma koji je club in za ljude u krizi tridesetih a koja je discoteque broj jedan za curice koje po izlasku iz vrtića započinju izlaske u noć. Ja više nemam oči za tako visoke domete i te boje, pa da gledam blještavilo grada i pritom budem high. Boje su se izgubile jer grad troši došljake brže nego pijanac plaću.

 Spektar boja se suzio ko u onog djeda iz sela koji će bit više pamćen po mnoštvu ćeri i kobila nego po svom daltonizmu i što je imo, izmedju crne i bijele još par jasno dafiniranih boja; bjelikavu, umrčastu i golubiju.

 Oko mene su paradirali vikendi uz Miletovu nije sve tako sivo, no, terapija takvog tipa smo koristili davno prije za kolektivni izgon dokolice i bojanje noći. Ispostavilo se da je na kratku štapu i nosi više štete nego koristi. Žena, koju moja djeca mamom zovu već 15-tak godina, oženila se samnom i svojim ulaskom u moj život, jedan za drugim, izbijala vinske čepove čime sam ja krpio svoje biće izbušeno emocijama.

 Suncan je dan, oko mene je mnoštvo kola u iščekivanju zelenog, bježim pogledom kroz staklo i očima punim prazno platno u glavi. Ptičica, čije sam ime zaboravio a na njemačkom nikad nisam ni naučio, nije uspjela da složi stih u mom šupljem sjećanju …na svetog nekog, ptica svija nešto…??? Grgura i gnježdura, dopunio je rodjak na popodnevnoj kavi, jedan od onih koji inače sve znaju ali nije od onih koji tim trljaju tudje noseve.

I još je završio da na svetoga Josipa, ptica jaja prosipa. A prije nego se, brzim trzajem krila, odvojila od zemlje uspio sam promislit koliki li si, Bože, kad toliko savršenstva strpaš u ovog malog stvora da svake godine sa toliko ljubavi pravi svoj dom. Poskočila je i sa lakoćom otišla nevidljivom linijom ljubavi odnijevši grančicu u kljunu i moje misli daleko na jug do medje sa divljim ružama.

Mali sam, oko mene je behar, držim korpu u koju baka kruni latice. Večeras će ona blagoslovit vodu a mi ćemo prije izlaska sunca, jedno za drugim, redom dok je bilo onih koji su čuvali red, djed, baka pa onda nas petoro, umit lice moleći vjerovanje a onda se kikotat dok ne pospadaju sasušene latice sa lica iza kojih ostaje dubok osjećaj svetosti i čistoće cvjetne nedjelje.

Dobit ću tučak, vjerni potrčko uvijek pri ruci starijima, vrlina kojom sam se kitio u skrušeno korizmeno vrijeme i nemilosrdno naplaćivo usluge u tučkovima za svoju kolekciju razbijača boje lukovine i zelja.

 Gluvo doba noći uoči cvjetnice je blještalo srebrom zijana i zlatom slame dok su mrka lica brkatih domaćina čuvali dostojanstvo kuće zaključani okovima sitnosatnog sna. Cvjetnica je prskala prigušenim smijehom gledajući krajem oka kapije, nošene pod rukom sa Oskudenice, zu tihu psovku. Zvonjava se valjala preko crvenih krovova, na sokacima sretala poznata lica, izlazila iz sela i nesmetano nastavljala šetnju poljima gdje su ozimi pšenice grijali svoja pera i pili sunce.

 Dan je tek sedam sati star a sunce mi već grije lijevi obraz kroz prozorsko staklo. Oko mene je obitelj, uvijena u blagi jutarnji san, rampa na granici otvara prolaz u rano jutro doline i novi stari svijet…

(Jeli i Leli, umjesto godina)

Stjepan Perikić

Comments

comments

Pročitajte još

NEMA VIŠE

Istrošena kuća stara niko u njoj sad ne živi nad imanjem oca moga nadvio se …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *