Profesore, ostario si. Slutim to već neko vrijeme kroz internetsku mrežu jer ne bi prošo dan a da je ne uzjašiš i odeš put sela i seljana, pa se vratiš u sobu u Švedskoj i odatle, prolaznosti i daljini uinat, progovaraš pjesmom i misliš bojom.
Ostario jesi ali te ima, još kako te ima. Ne pišem ti posmrtni govor (dalekobilo, mada ti najbolje znaš koliki je daleko) niti hvalospjev samo zato što si stric uženeumene (pisat ću i o Perici kad jednom ostari a ja, visok i zgodan, mlat literat, gledam u Bebu u njega, u najboljim godinama), nego zato što te još uvijek ima u selu i baš je zanimljivo kako tvoje ime izaziva pozornost.
Kompliment je to, kad se u kavanskoj priči, a ne znajući šta drugo reć o nepoznatom našijencu, umotanom u još nepoznatije stvaralaštvo, komentariše aa, to je onaj što crta…, i piše, da, i piše pjesme čime se, valjda, želi dokazat naša kavanska sveupućenost u sve i svašta, nakon čega slijedi par trenutaka šutnje nabijenih neznanjem. E, u toj šutnji, u tih par sekundica su svi komplimenti koje si zaslužio a u kojima svak za sebe prebire po glavi jebiga, imamo nekog ko se stvarno razumije u boju i riječ i skim se, valjda, trebamo podičit a mi ne znamo o čemu bi snjim sad eglenili da je među nama. Doduše, samo tih par trenutaka jer okviri kavane kod nas ne puštaju za stol one teme koje na kraju nisu okrunjene novom kućom, novim autom ili barem novom ženkom, izvrnutom na leđa, negdje van vidokruga ljubornog muža i, slučajnost li je, van vidokruga poslušnog slušateljstva (ja, u tim samohvalospjevima imam kuću, dva auta, tri fiksne ljubavnice i u potrazi sam za četvrtom, fleksibilnom i preporučam svakom ovakav kalup samokritičnosti, lako se pamti i pitak je).
Ima te u selu a ima i sela u tebi i slutim da ponekad krvavim znojem izlazi iz tebe i pretače se u stih i sliku sva tuga pečalbe od kad se za nju zna, nezn’o više niko za nju da-bog-da. Jedne prilike si mi prizno, ne prizno nego se podičio svojim domotužjem, pa, kad sam te zapit’o čega ti je “žalivije”, dal Brčkog u kom si proveo radni a bogme i vrlo bogat stvaralački vijek koji i može postat stvaralački i bogat uglavnom u gradu, ili sela u kojem si, kao dječarac, “vuko krave za rep” na ispašu i u kome bi možda danas, da vas nije šutnula djeda Jokice uviđavnost put grada, gledo debelguze konje na objedskom blatnom putu a nadarenost da slova i crte pokoravaš svojoj volji nebi našo ni svijećom da tražiš, reko si misela mi je žao, za selom žalim i još si reko i Objeda mi fali.
Domotužje je sevdah a sevdah je, kako reče mali Mujica, kad babo plače, a lijepo mu. Pa ti duša popuca k’o napuštene autoceste kroz čije pukotine raste korov uvis i ušir sve dok ne sklopi svoje krošnje iznad poderotina. I takvih zaraslih duša mi bauljamo svijetom, svaki od nas materija za Bukala Dr. Nazifa jer nemamo načina da se izjadamo a jedni drugima smo teški za slušat. Pa nosimo gutu u grkljanu i Boga molimo da je izhraknemo jednom zavazda,
pa makar i duša otišla snjom.
Eto, zato je nadarenost Božiji dar, da se čo’jek sam sebi izjada do mile volje, pa ako se nekom omakne da nasluti misao u boji ili očuje eho riječi, čut će Jadrankinu što te nema. Ako ne, opet ništa, uvijek ostaje respekt onih par sekundica…
(uzimajući si za pravo da se samovoljno unaprijedim, dragom kolegi)
Stjepan Perikić