Naslovna / Nekategorizirano / Zbogom Zvonko, Zbogom Pepo

Zbogom Zvonko, Zbogom Pepo

Dragi župljani i čitatelji naše stranice,

Ovih dana smo ispratili dvojicu sumještana Zvonka i Pepu. Iz više razloga osjećam se potaknut da se osvrnem na njihov odlazak s ovog svijeta ili još konkretnije iz Krepšića,  na onaj kako ga zovemo – vječni počinak.

Malo nas je koji dolazimo u svoje selo a da ne poželimo, ako nam ikako okolnosti  dozvole, ne otići u objedu, a vjerujem da nas ima koji otiđemo  i na drugu stranu sela, kroz Tinjaše sve do Drenave. Dok tako hodim ili se vozim, obično usmjeravam pogled na niz kuća slijeve i desne strane ceste ne bih li koga zapazio u njegovu dvorištu ili na pragu vlastite  kuće. Tako sam se redovito osvrtao  i prema kući naših dragi prijatelja: Zvonka i Pepe. Bilo mi je drago uočiti ih.

Više ih nema. Otišli su zauvijek. Za mene osobno, oni su  na svoj način ikone našeg sela i ne samo našeg. Ikone ljudi koji su ostali u selu ili su se u njeg vratili i ostali ono što su nekad bili. U njima i takvima kao oni, gledao sam selo prije rata koje je nastavilo živjeti sličnim životom i nakon njega. Gledao sam – pa  štogod tko mislio o takvima, nepokvarene ljude koji su bili vez jednog vremena kojeg više nema i ovog danas kojeg većina nas drugih, živi drugačije ili drugdje. U njima i takvima gledao sam branu protiv pozapadnjačenja  naših bosanskih običaja i sela.

Jedan od njih dvojice je bio tako tih, a drugi skoro njegova suprotnost. Ali za mene osobno, i jedan i drugi su bili jednostavni i nepokvareni ljudi koji se nisu imali potrebe otvoriti novinama koje je poraće donijelo. S njima, dragi Krepšićani, ne umiru samo još dva seljana (što je najbolnije), s njima umire i u zaborav odlazi sam duh našeg sela. Znamo da oni ne spadaju u onu grupu društveno utjecajnih i moćnih ljudi, prije će se činiti da selo s njima ništa ne gubi niti dobiva,  ali vjerujem da je evanđeoska definicija takvih ljudi bitno drugačija.

Životne okolnosti nisu za sve ljude jednake. Naprotiv, svima su drugačije. I one suodređuju našu sudbinu i status. Ljudi se danas grčevito bore da sebi i svojoj djeci osiguraju život i budućnost. Mnogi i uspijevaju ne pitajući za cijenu. Neki se u tu utrku nisu uključili. Nisu htjeli? Nisu znali? Ili nešto treće!

Možda tamo oni nisu ni spadali! Možda nisu ni trebali! Možda baš zbog toga time  i nama nešto govore! Zaustavite se ljudi! Nemojte da vas vrijeme i potrebe progutaju. Uočimo jedni druge. Nađimo vremena za male ljude i obične živote. Na Zemlji kao da više nema mjesta za njih! Ali Nebo kaže suprotno: “A mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi.” (Mt 19,30).

Dragi Zvonko i Pepo,  hvala Vam. Na vašoj „beznačajnosti“, na vašoj drugačijosti, na vašoj običnosti, na vašem društvu, tihom smijehu i zvonkom glasu.

I na poruci koju ste upisali na životnoj stazi kojom ste kročili. Što ste nas upozoravali na život pored života. Što ste bili dio nas. Što ste imali hrabrosti biti svoji.

Zemlja nije bila najbolje mjesto za vas. Vjerujem da ste gore zaslužili bolje.

I oprostite nam! Što u našem životu nije bilo više mjesta za vašu osamljenost. Što ste pored nas živjeli sa premalo našeg suosjećanja. Što smo više pažnje posvećivali onima drugima.

Neka vas Nebo nagradi nebeskim stanovima!

Prijatelj  p. Mato Anić

Comments

comments

Pročitajte još

Danas je počelo ljeto, pred nama je najduži dan u godini

Prvi dan ljeta označava se ljetnim solsticijem koji je započeo danas i trajat će do …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.