Krepsic Veni Vidi Krepšić
Post u Bosni
Kod katolika! Post je u Bosni, a mi ga se stariji još ponešto i sjećamo, bio vrlo strog. Subotom se redovito uzdržavalo od hrane a na zapovijedane dane (kao četrdesetodnevnica i kvatre) uzdržavalo se mlijeka, maslaca i sira. O mesu se nije ni pomišljalo. Osim u slučaju bolesti kad se moglo jesti i meso ako ga je bilo.
Pravoslavni su bili još i stroži. Postili su jednak broj dana kao i mi s tim što oni ni u bolesti nisu jeli meso.
Muslimanski post, zvan ramazan je nešto drugačiji. Post traje 30 dana i tijekom tog perioda nije im dopušteno ništa jesti od jutra do večeri. Tijekom dana uzdržavaju se i od pušenja, kave i vode. Ali kad pukne večernji top svi se skupe oko činije i pojedu sve s velikom požudom što vodi do prejedanja. Tako nahranjeni i poslove znaju obavljati noću a danju spavati. Stoga se s Turcima slabo što može poslovno surađivati tih mjesec dana. Čak ni sud ne zasjeda i svi su uredi zatvoreni tijekom posta. O. Franz uz to piše kako bi se onodobni muslimani, prije nego se oglasi jutarnji top, ponovno požurili dobro najesti ali i napiti, posebno rakije i ruma, te opet u krevet.
Jednom riječju, sve vjeroispovijesti u Bosni puno drže do posta. Čak su se Turci više divili našem postu nego svojem jer je naš zahtijevao više svladavanja i ozbiljnosti budući da ne zaboravljamo apetit spavanjem ili omamljivanjem pićem. Naš je post dakle isto propisan, ali je umjeren i nema naknadu tijekom noći.
Kad je pak riječ o pripravi na smrt, na žalost katolici bi redovito umirali bez bolesničkom pomazanja, jer „nije običaj“ da ga traže. Kad Bosanac umre, njegovi susjedi iskopaju grob na groblju, donesu pokojnika i polože ga nečujno – bez križa i svjetla. Čak nije bio običaj ni da svećenik izađe i pokopa župljanina. Ali zato ženski rod koji ostaje kod kuće pjeva žalopojke poglavito ako je umro glava kuće. Što žena više i glasnije jauče, to više potvrđuje svoju ljubav prema njemu i drži se da ga nije voljela ako se nadaleko ne čuje kako jauče. Sadržaj cijelog jaukanja je obično ovog sadržaja: Lako ti si bio dobur meni, tj. kako si bio dobar meni. To viče napola pjevajući, a napola plačući ali uvijek istom melodijom i u trajanju od pola dana.
Zato njima nitko nije trebao oglašavati smrt ukućanina kad se jauk čuo do u susjedno selo. Te se riječi redovito viču u sanduk u kojem leži mrtvac. Ukoliko je bilo zimsko doba kad bi netko umro, onda bi redovito od trapista tražili budak i lopatu za ukop, jer Bosanac ima samo drvene lopate što za zimsko doba, kad je zemlja tvrda ništa ne pomaže. Dakle, Bosancima je bilo nepoznato molitveno bdijenje uz odar, sprovodna povorka i molitva na grobu.
(nastavlja se)
p.Mato, Krevšić-Sarajvo
