MA, HAJDE… – Video

 

Stanje u privredi u okolnostima nastalim bijegom virusa kerojedima, mačkojedima i mišojedima je izbilo obožavani, nikad prežaljeni pos’o iz ruku i stavilo me na vjetrometinu u borbi za opstanak. Skužio sam. Bio je to Božiji znak hajvanu koji nije znao da je kuća-poso, poso-kuća stranputica. Elem, pošto sam vas najpoznatiji ekstremni sportista (što i nije teško, jer kod nas uzlaz zu Djeda Mate brdo pješice koristimo kao kvalifikacije) i profesionalna danguba, pustio sam upravljač motoriziranog četvorotočkasša i prihvatio upravljač elektrificiranog dvotočkasa. Za ideju je kriv Karjača, za maštu ja. Izmašto sam put i svratista pa sam ubrzo kreno u planiranje. Ideja je teoretski dobra; niz Salzach, niz Inn, niz Dunav. Da ne postoji teoretiziranje i zablude u njoj, puno manje najebavanja bi bilo u praksi. Kažu, teoretski, kurve gledamo kao loše žene a u praksi… Prvo sam nazvo pothvat wih a Little Help from my Friends. Pa sam onda nazvo prijatelje. Suvišno je bilo objašnjavat, ionako moji postupci djeluju neobjašnjivo. Bezpogovorno su me prihvatili kao konačara i ponudili sve što mi treba. Nisam oklijevo, online kupio karte, na prvi vlak, naravno, zakasnio pa opet kupio istu, ukrco se i na kraju tračnica vlak je u Krimml-u stao na zadnju a ja i točak krenuli sa prve postaje.

Znate za ono šta je meni ovo trebalo. Da sam sad sa dragom svojom obitelji na trosjedu toplog doma pa da kao i svaki normalan muškarac češem trbuh pred tevejkom čekajući zijevanje, nebi se nazirala točnost one neznamnijačije filozofske sve nevolje počinju izlaskom iz kuće. Sa drugog ramena Štulić mi pjevo osjećaš li oktane u svojoj krvi, osjećaš li kako tutnji pritisak u glavi…

Prva i jedina noćna vožnja ostat će upamćena po zvuku zvona na kravama koje su sa zanimanjem pratile putanju bijelog i crvenog svjetla. Bio sam brži. I odmoran sam stigo do Mittersill-a. Maricu i Malika sam zateko vani. Osmijeh se vidio od Niedersill-a. Priči nikad kraja, jedva čekam da se vidimo u selu gdje je sve sporije, pa ćemo imat vremena da privedemo kraju predgovor. Džaba njihovo de ostani. Svrbili su me točkovi i, zahvalan što vrijeme nije promijenilo baš sve među ljudima; digo sidra.

Tek na svjetlu dana i uživo vidio sam one slike koje sam, obješene donje vilice, gledo u dokumentarcima o selima u Austriji. Slike govore sve. I komentar ženeumene mislila sam da su te razglednice crtane. Pa mi dodje nekako lakše kroz život uz spoznaju o uređenoj državi i urođenom čuvadarskom odnosu prema prirodi i društvu koje korektno koristi blagodeti te prirode. Pa i kava u Schwarzach-u bila je u skladu sa mojim mislima o skladu. I vjetar u prse u procjepu Pass Lueg, koji mi je iscrpio bateriju, priča mi da su i za njega ostavljena mjesta gdje će se izduvat neposlušnima i naivnima o glavu. Shimano naniže i pedalanje do Kuchl-a mi je izgledalo jedan naprijed-dva nazad. Ako je i pad let i kotrljanje je kretanje. Koje ima svoj kraj kad stigneš do dobrih ljudi. Sa njima, Miškovićima, ko medju svojima. I mačka se obradovala meni i mojoj bradi o koju se rado počešala. I noć je provela u mom krevetu, da mi i ona pokaže da sam kod svojih. Da sam slušo nju i gazde, i dan-danas bi bio tamo, usuškan u toplinu doma Zdravka Vjeverice.

Izazov je bio i ostao put. A bilo ga je još dovoljno. I nije bio bez uzbrdica ni niz Salzach, dan prije. Napuštajući Salzburg, a namjerno sam se odvojio od rijeka Salzach i Inn pa prema Ried-u, bilo je D-Day mog puta. Put je cilj, a kad je uzbrdo još ti izgleda uzvišeni cilj. Zahvaljujući lijepim predijelima, pitomim mjestima, dvorovima i poljoprivrednim gazdinstvima uglavnom bez dvorišne ograde, sa mačkama na cesti (biciklistička sreća br. 1-niti jednog psa na ulici) put se nekim čudom skratio ili ubrzo do Marije Stibleichinger Blažević. Znate nju, gazdarica gazdinstva, tajnica u tvrtki, prvorazredna kuvarica, prva kosilica komotnog dvorišta, Mädchen für alles…

Novi dan-nova nafaka. Nešto kao nagrada za trud, slijedilo je spuštanje ka Dunavu, ka Linz-u. Negdje na sredini puta je Grieskirchen a na sredini Grieskirchen-a je crkva. Bogu sam zahvalio za dosad i odsad i malo se razgovorio sa mojima gore. Žena koja je upravo naučila toliko slova koliko treba da se može javit pismom, popela se na vlak prvi put u životu neznajući pravila ponašanja i zakone koji vladaju u njemu, zaputila je se u državu čiji jezik, običaje, navike, pravila… ništa osim rada koji je univerzalan, nije uopće poznavala. Majka je, ostavivši nas četvoro kod roditelja a sestri na ruke, i gonjena nevoljom i trbuhom za kruhom, sišla na istoj onoj zadnjoj stanici odakle sam ja kreno točkom, gonjen samovoljom i dokolicom. Sad se jasno moglo, sa nebeske visine oni a iz ove vremenske daljine ja, vidit domet njihova truda utkan u mene. Pokoj vječni svima. A i ja sam počinuo malo na ledini, pored jabučika gdje su radnici brali plodove skorodolazeće jeseni. Odalo ih ono qifsha. Malo dalje su bundeve, loptaste i rasute na ogromnom polju, žutile čekajući traktor. Jesen je lijepa, na biciklu. Manje je lijep Linz, odnosno ono što sam vidio usput. A nisam imo vremena tražit ljepote grada kad sam našo ljepotu doma. Nevjesta, rodjaci, djeca… za lijep ugodjaj i odmor dovoljno. Čak su me zadržavali sljedeći dan jer se očekivala kiša. Kiše jest bilo ali samo ujutro (biciklistička sreća br. 2 – niti jednu kap kiše nisam pokupio). Kad sam naslutio da je iscurilo, osedlo sam točak i sebe pa na Dunav. In Linz begint’s, kažu. Za mene počinje Dunavska staza. I kasnije Wachau, možda najljepši dio puta što se tiče urbanog dijela. Svako mjesto me zaustavljalo da ga slikam sto je odnosilo vrijeme. Kad sam svratio na popodnevnu kavu, vidio sam da sam u kampu. Nisam bježo od toga, naprotiv. Teglio sam šator, vreću i podmetač znajući da će kad-tad zatrebat. E sad je bilo tad. Jednostavan i skroman dom, kako je ličio u početku, bio je koliko-toliko zaštita od vlage koja vlada pored rijeke. Stoga sam bio prisiljen smrdljivu obuću pustit pod krov. A ujutro je sunce izašlo u zakazano vrijeme, sretan da mi osuši kuću i namještaj. Zato sam kreno malo kasnije što nije mijenjalo plan dolaska – na večeru. Uzalud su me gradići usput zadržavali sa slikanjem, točkovi su, poput konja koji razaznaju put, sve više ubrzavali. Točkovi gonjeni nogama gonjene srcem – skužio sam kad sam vidio ko me čeka.

Želje, čestitke i pozdravi; Sad, posle svega, opet bi. Ne baš isti put mada nije isključeno, ne baš istim ljudima mada bi rado ponovo, ne baš isto dugo mada nije nemoguće čak i duže, ako Bog vremenom i zdravljem podrži moj sadašnji stav. Nek vam slike dočaraju ono šta predosjećate. Ljepota je u očima promatrača. Sreća je osjećaj sad i ovdje.

Najbolja čestitka će mi bit kad vidim da sam probudio nečije zanimanje

Pozdrav obiteljima Krnjić, (sve i da nisu rodjaci uženeumene), Mišković (požurite za Beč inače Beč će vama), Stibleichinger (zetu koji je budno pratio moju putanju javite da sam bezbrižno stigo), Blažević (Beč je nizbrdo i blići je nego sto sam mislio iz Linz-a).

Hvala svima

Comments

comments