Krepsic Veni Vidi Krepšić
Lipa je svoj mjesec obilježila mirisom, onako lijepo kako taj mjesec zvuči. Taj miris me podsjeti na brz protok vremena.
Nekako je iznenadan, odjednom, k’o vjetar iza ćoška, pa me zapanji saznanje da to lipa miriše i da je” već sredina godine, pa kad prije”. Ali miris, kad preko osjetila dođe do mozga što nam ovaj dočarava kao ugodan, smiruje spoznaju da vrijeme, doduše, leti ali i nemam neki drugi plan sa vremenom osim da mi bude ugodno kao u tom momentu.
Mašta mi dočarava da je trinaesti dan lipnja 1231 bio takav miomirisan, dok se 36 godina mladi Fernando oprašto od ovozemaljskog i otišo put Neba na poziv Svevišnjeg. Na poziv istog Gospodara se zaredio u svećenički red zbog čega je ostavio sve, podosta toga obzirom da su mu roditelji bili plemićkog roda, čak i ime, promijenivši ga u Antun iz čistog štovanja prema imenjaku Pustinjaku da bi se zaredio u red svog suvremenika Sv. Franje skim je čak i osobno razgovaro.
Padovanski je po mjestu smrti a kao Padovanskog ga razlikujemo od Pustinjaka od malih nogu iz naše kapele koju smo njemu posvetili nebil on posvetio nas i polja, sve po potrebi. Stom namjerom, a posebice sa naglaskom “od kuge, gladi i rata” smo se sabrali u kapelsko dvorište i ove godine u onolikom broju koliko dozvalja osobna hrabrost vs. virus corone.
Oblaci su se razvlačili suncu preko lica i misa “kod Kapele” vagala je do priprema. Kad se oko 10. sata pojavio vedri prozor iza Perića bilo je jasno da će sunce pojest oblake i otvorit prozor širom. Kruha i igara je dovoljno, bez obzira ko protiv koga. Sa zanimanjem i uz lagane komentare se prate utakmice, najčešće zadnji termin u čitaoni, razlog više za otić “među ljude” i hladnim pićem zaključit inače sve toplije dane. Ljeto je u punoj snazi, sunce farba žitarice u zlato. Zatišje pred buru, traktori su prorijedili a vršidba još nije krenula pa je vladajuća stranka sa Hrvatskim predznakom ubrizgala skromnu novčanu injekciju u Objedsku cestu. Pa i ako je injekcija i ako je džaba, daj.
za krepsic.com / Stjepan Perikić
