Krepsic Veni Vidi Krepšić
Te čarobne ruke moje Posavine
visoko se veru, zovu me i mame,
kući da se vratim i želja me mine,
misli da vrnem u te sretne dane.
Jedni vole kamen, drugi plavo more,
a ja ravnicu što se divlje stere,
bagreme i ptice što poju do zore,
slatki miris koji pamtim od matere.
Nosio me život kao list na vjetru,
trudom da spojim razrušene snove.
I sve što rat sruši opet je na mjestu,
samo moja mladost ode u zidove.
Sada kao pjesnik kraj plota naslonjen,
zurim u te svoje oprečne svjetove,
nemirom nekim vječito sam gonjen
pa vatra što tije hoće u krijesove.
Meni se, evo, bliži pozno doba
i makar bih sada dao duši gušta,
za to vrijeme što mi ostade do groba,
želja me jedna nikad ne napušta.
Duša želi slušat’ kako teče rijeka,
gdje smo se nekad kupali k’o djeca,
ne treba mi druge ni hrane ni lijeka,
već dugo u meni sve za time jeca.
Da sjednem sretan na kućnome pragu,
sunce da me grije, nosi pjesma noći,
kao nekad što sam zamišljao dragu
jednog lijepog dana da će meni doći.
I njezina mladost prođe poput boja,
al’ da pođe sa mnom izgovore traži.
prije bi i kradom, samo nek je moja,
sad’ su i unuci od mene joj draži.
Ali ljudi moji, u srcu me steže,
što ostaje meni kada sve im dadoh,
i zakletva naša zar vječno ne veže,
od trena kada pred oltarom stadoh.
Od komada kruha čovjek živjet može,
novaca imam više već što treba,
a što duša ište, milostivi Bože,
za sve pare svijeta ja to više ne dam.
Podigli smo djecu i priveli snazi,
opet ću pomoći kada im ustreba;
ali svako od njih sebi bolje traži,
ide gdje mu ljepše ispod ovog neba.
Prije nego umrem hoću da me grle
te čarobne ruke Posavine moje,
i da me pronose; gdje mi noge bose,
oči pune žara – sve uspomene stoje.
Ja vatre u sebi razgrnuti moram,
da ne trnu davna ognjišta u duši,
još sam za to poput momka oran,
a tuđi svijet me kao omča guši.
Taj koji me voli, neka sa mnom pođe,
da dočekam starost sretan i u miru;
s’ kajanjima potom nitko nek’ ne dođe:
Živ se čovjek voli, nesretni zamiru.
Autorica: Ruža Osmakčić
