Naslovna / Krepšić / U SUSRET JUBILEJU – 50 GODINA NAŠE ŽUPE KREPŠIĆ

U SUSRET JUBILEJU – 50 GODINA NAŠE ŽUPE KREPŠIĆ

Dragi župljani! 

Iduće godine slavimo pedeset godina naše župe, Kraljice svete krunice. Već su se čule različite ideje o tome kako se pripremiti i proslaviti taj za nas jedinstven jubilej. Mislio sam da bi bilo dobro u ovom periodu do kolovoza, svakog mjeseca na našem portalu objaviti po jedan prigodan članak ili tekst koji će nam pomoći da se duhovno pripravimo za taj milosni događaj. Bit će ih različitih po sadržaju i temama, a prvi bih volio posvetiti oprostu. Nisam psiholog ni vele neki duhovnik, no nešto mogu reći o ovoj tako važnoj temi s kojom se mnogi ljudi muče. Ne znaju kako oprostiti ni jesu li uopće oprostili. 

Kako bismo uočili koliko je važno praštanje i na što posebno trebamo obratiti pozornost, neću pisat duge tekstove nego (samo) natuknice (a i njih ima previše).

Jedva da postoji osoba koja ne bi imala što za oprostiti. Dakle, većina nas se ponekad osjeti povrijeđenima. Naročito nas bole uvrede naših najbližih članova obitelji i one ostavljaju najdublji trag. Pa krenimo redom.

Što ne trebamo raditi kad smo povrijeđeni:

–povrijeđene osjećaje koji su nastali nečijom uvredom, ne treba potiskivati u sebi. – zbog povrijeđenosti, ne treba se prepustiti ni samosažalijevanju

– zadobivanu ranu zbog uvrede ne treba „milovati”.

– o povredi ne treba naširoko i opetovano drugima govoriti (onda ranu uvijek držite otvorenom i nikad neće zacijeliti)

Zašto treba oprostiti: 

–svi smo pozvani praštati jer svi trebamo oproštenje

–svi smo pozvani oprostiti jer nama Bog prašta naše dugove ako i mi oprostimo svojim dužnicima. 

– onaj tko se zbog povrede zatvori osobi koja ga je povrijedila, u toj mjeri se zatvori Bogu i ostalim ljudima. Tada ti je tvoja molitva koju upućuješ Bogu blokirana. 

–nakon toga više niste slobodni i vedri ljudi. 

– onaj tko nije oprostio, zatvara i grči svoj organizam, a iz tog stanja mogu nastati neke fizičke i psihičke bolesti. 

Koraci ka praštanju:
– najjednostavnije je prići osobi koja me je uvrijedila i porazgovarati s njom, reći joj kako sam doživio njegovu riječ i djelo. Ili ako smo je pak sami uvrijedili, zamoliti je za oproštenje. No ponekad to nije moguće. Osobi koja me povrijedila ne mogu prići ili ne mogu joj reći. Ja ostajem sam/a sa svojom boli, ranom. 

Što u tom slučaju napravit?

– u mislima se suoči s osobom koja te je povrijedila.

– posvijesti si čin kojim te je povrijedila.

– nakon toga reci Isusu: Isuse ja toj osobi praštam taj (konkretni) čin, djelo. 

Nemoj se pritom obazirati na emocije koje imaš prema toj osobi. Praštanje je čin volje a ne osjećaj. Ne obaziri se na osjećaj. Ponekad treba vremena da osjećaj (srdžbe, ljutnje, mržnje), prođe. Tim osjećajem se ne bavi. Ti donesi odluku i oprosti. Rana koja je nastala iz uvrede će vremenom proći. Ovo sve možeš napraviti i bez druge osobe. U sebi i pred Isusom. 

Što ako osoba unatoč tvojoj spremnosti i volji ne želi s tobom razgovarati. Jasno je da za zajedništvo i prijateljstvo treba dvoje. Ako druga osoba unatoč svemu ne želi s tobom pričati, ti u sebi zadrži (uvijek) otvorenost i spremnost za razgovor pa kad vidiš da se klima promijenila, započnite razgovor. 

A najbolja pomoć je da moliš za osobu koja te povrijedila i s kojom ne pričaš. Oprosti joj i moli za nju. A kad se stvori prilika počni i razgovarati. 

Ne dozvoli sebi kao kršćaninu da imaš nekog u svojoj familiji, a da s njim ne razgovaraš. Nemoj živjeti, a da nisi oprostio. I još gore, nemoj umrijeti a da nisi oprostio!

Evo dragi prijatelji… Nije sustavno, nije sve što se može i mora reći o opraštanju, ali možda i ovo nekome pomogne. 

p. Mato Anić

 

Comments

comments

Pročitajte još

UMKA – Neispričana priča

Sigurno ste se i sami nekad zapitali kada je točno počelo naseljavanje našeg prostora, ili …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.