Krepsic Veni Vidi Krepšić
U tom blagdanskom vremenu uvjek bi se ciljano obišlo nekoliko groblja, zapalila svijeća, prisjetilo nekih događaja i vremena provedenog sa tim osobama.
Kretao sam se između kamenih ploča i križeva zastajkijući na momente kako bi vidio neke detalje na lijepo uređenim grobovima. Uz put bi pročitao kome pripadaju, na kraju koju je staraost doživila ta osoba. Prolazio sam kroz usklađene redove sa stazom između, kao i kroz stare dijelove groblja, gdje je nekako izgledalo sve pretrpano, kameni križevi nageti na jednu ili drugu stranu, malo ružno za reći, grob preko groba.
Na jednom mjestu sam zastao, pažnju mi je privukao komad drveta koji je stršio iz zemlje, bolje rečeno komad od križa ili što je već ostalo od njega. Dotakao sam ga rukom, kao da sam htjeo napraviti konekciju sa prošlošću. Radilo se o masivnijem komad drveta koji je zbog zuba vremena dotrajao i bio u fazi raspadanja. U svakom slučaju pripadao je onoj vrsti starijh ručno tesanih križeva koji su prije mnogo godina rađeni na našim prostorima.
Grob je davno izgubio svoj oblik tako da nema tog komada križa teško bi prolaznik mogao zamijetiti da je tu netko sahranjen. Izvadih iz vrećice svijeću zapalih je i stavih uz relikviju onoga što je u ovom slučaju i prestavljalo grob. Vjerojatno, promislih u sebi, još ove godine motorne kosačice s kojim se uređuje ovo groblje ovaj komad će odkinut i svaki trag postojana mjesta i osobe koja je već odavno zaboravljena zauvjek izbrisat.
Negdje sam pročitao kako su ti stari križevi bili izrađivani tako da bi se zbog njihovog izgleda moglo znati dali je to grob muške ili ženske osobe, kao i dječaka i djevojčice. Da bi se došlo do tog zaključka trebao je križ biti donekle sačuvan, što u ovom slučaju nažalost nije bilo.
Muški križ je imao obrađene vrhove krakova u obliku kape, jabuke, glave, ovisno naselju i području u kojem se nalazio. Dok je karakteristika ženskih križeva bila u tome da su bili stesani rubovi križa koji su se na taj način sužavali. Ako je iztesan iz tvrdog i zdravog drveta križ bi mogao izdržati zubu vremena tvrde arheolozi čak i do sto godina.
Kakva je sudbina tog čovjeka bila, njegovu životnu priču sigurno je pratio težak mukotrpan rad, dok gledam treptaj svijeće u sebi razmišljam. U poštenju i skromnosti izgorio je njegov život kao i životi mnogih naših predaka sa ovih prostora. Kako se generacije mijenjaju davno već zaboravljeni su oni i njihovi grobovi.
Na pamet mi dođe priča koju sam nekad davno slušao. Bio sam privilegiran da tu istu priču iz prve ruke čujem od riječi do riječi u više navrata.
Neznam možda sam ti i već pričao počinjao bi starac; “Da mi tog dana djed Stipo nije dao komad ćurte nebi ga ni zapamtio”. Djed Stipo je bio moje majke otac, kao da htjede to naglasit odmah na početku. Cijelu priču sam znao od riječi do riječi napamet, nisam ga htjeo prekidati, nego bi sjeo do njega slušajući svaku riječ kao da to prvi put slušam sve iz početka. Mogao sam imati pet, šest godina, ne više nisam imao, nastavlja svoju priču starac. Tog dana sjećam se ko sad, na putu sam se igrao sa svojom sestrom Lujom, prema nama je prilazio čovjek visokog stasa, bijela košulja crveni fesić na znojem prekrivenoj glavi, preko ramena kožna torbica, kao da ga sada vidim. Mi kao djeca stali smo u stranu gledajući u njega, a on prilazeći nama zavlači ruku u torbicu i daje nam komad ćurte sa riječima; “ovo je vama vaš djed donio”.
Te riječi taj dar možda i zbog neimaštine u kojoj se živjelo ostavio je neizbrisiv trag sa likom čovjeka kojeg sam data i nikad više vidio, nezaboravno do kraja života. U glavnom siguran sam, djeda sam zapamtio samo zato jer je nam tog dana pružio taj pečeni komad ćurte. Djed Stipo je ubrzo umro, neznam koliko je mogao imati godina. Kasnije prošle su mnoge godine da bi kroz priču i prepričavanje sazno od ujaka Tunje maminog brata kako je te iste godine u zimi i umro. Sa jeseni je odjednom oslijepio, potpuno izgubivši očni vid. Bio je čovjek od savjeta, blag pravedan i razuman. Zbog sljepila manje se je kretao.
Nekako u zimu sazvao je bratiće i djecu jer im želi nešto reći. Živjelo se je u zajednici svi su se okupili: Želio bih započeo je svoju priču slijepi strac da ujutro otiđete u Gaj te iz međe srušite onaj hrast te ono truplo od zemlje do grana prisijecite i u jednom komadu dovezite u dvorište.
Bez pogovora tako je i uradito, sutra dan drvo je bilo u dvorištu.
Saznavši da su došli izlazivši iz kuće sa štapom u ruci slijepi starac je prišao drvetu. Kako nije vidio rukama je pipao drvo od jedog do drugog kraja, onda je zastao, rekavši “odavde na ovamo” prisjćete drvo i za mene dati napraviti nadgrobni križ, bila je njegova kako reče zadnja želja. Samo dva dana kasnije je umro.
Kip
