Kad kažemo riječ Bog, obično pomišljamo na nešto veliko, silno, veličanstveno, neshvatljivo, daleko. U povijesti religija i mitova, Bog je nešto moćno što nema veze sa običnim, malenim, redovitim. Pred njim čovjek strepi, drhti, njemu prinosi žrtve da ublaži njegovu srdžbu i da izbjegne kaznu. Bog! Tko je Bog?

OBIČNI ISUS

U napastima smo i Isusovu osobu staviti na tu razinu. Gledati ga kao supermana, svrstati ga među one posve gore, u neku nadveličinu.

Ili ga pak, uspoređivati sa velikanima iz umjetnosti, književnosti, s velikim osvajačima koji su mijenjali svjetsku povijest i zemljopis, ili ga staviti uz bok s velikanima duha i srca, obdarenima pojedincima i genijalcima. Mjeriti ga s drugima osnivačima religija.. Možemo li to raditi.

Tko je bio Isus iz Nazareta! Što o njem čitamo u evanđeljima. Je li on bio nad-čovjek, možemo li ga svrstati među one top-ten, desetoricu na samom vrhu. Po čemu je Isus bio drugačiji od svojih suvremenika i sunarodnjaka.

Gledano izvana, (društveno), Isus ni po čemu nije bio izvanredan. Bio je osoba iz srednjeg židovskog staleža, ni bogat ni siromašan, ni moćan ni ugledan, obični drvodjelja, tesar. Nije bio ni svećenik ni levit, ni rabin ni učitelj Zakona. Bio je bez ikakve uloge u vjerskom životu i ustroju svoga vremena. Dakle, mi bismo rekli - obični laik. Nije ni po čemu upadao u oči u mnoštvu svoga naroda, ni pojavom ni utjecajem. Trideset godina u Nazaretu, sa svojim rođacima i prijateljima, a da po njegovu ponašanju i izgledu, nitko nije ni slutio ono više o njemu.

Uspoređujemo li ga dakle s drugim velikanima po njihovu držanju i po tjelesnoj građi, Isus je kudikamo skromniji, običniji.

Nije odskakao znanjem ni umijećem u odnosu na svoje suvremenike. Kao i ostali i Isus je morao učiti i izučiti obrt (tesarski) i bio je ograničen svojim ljudskim znanjem. Sam je rekao da čas njegova povratka na Zemlju nitko ne zna, ni on, do li samo Otac. Nije išao na akademiju ni u školu bilo kojeg filozofa.

Nije prkosio ni svojom snagom. Kad je čuo da ga Herod hoće ubiti sklanjao se na područje gdje taj nije vladao. Koliko je bio ranjiv najbolje je očitovao na kraju svoga života, nemoćan pred moćnicima ovoga svijeta, izručen na milost i nemilost protivnicima, da bi kao obični drumski razbojnik završio kao i svi slični onodobno: na križu.

Činio je čudesa, ali po čudesima nije bio nadčovjek. Liječio je bolesnike, uskrisivao i mrtve, ali to nije bio dokaz njegove nadmoći. Jer, nijedno ga čudo nije zaštitilo od napastovanja sotone, nijedno mu čudo nije uskratilo naporan i mukotrpan posao skupljanja i odgajanja njegovih učenika. Htio je u slobodi pridobiti svijet za svoju poruku, ali ne čudesima, nego ljubavlju i srcem. Nikakvo ga čudo nije spasilo od konačne katastrofe i smrti na križu. Krvnici nisu imali težak posao pribiti ga na križ, jer nije se opirao, taj nasmrt izmučeni Nazarećanin, koji je malo poslije na križu i skončao svoj život. 

Prekratko je živio (33 god) da bi u sebi skupio neko veliko životno iskustvo i mudrost ovoga svijeta. A i ono što je iskusio i doživio ograničeno je samo na usko područje Izraela. Nije putovao u Atenu, u Rim… Nije tražio veze ni poznanstva kako bi umaknuo neumitnoj sudbini.

NEOBIČNI ISUS

Ipak! Upravo ta Isusova običnost, svagdašnjost, jesu utjeha za sve nas. Upravo iz takve osobe za nas sja svjetlo. U ovom smrtnom čovjeku, Isusu iz Nazareta, Bog se utjelovio. U običnom svagdanju, u običnosti jednoga života, u normalnosti, u kratkoći i krhkosti, u prolaznosti zemaljskog života, u uskim granicama jednog pojedinca – čovjeka Isusa, prepoznajemo Boga!

I poručuje nama da se možemo nadati, upravo u ovoj krajnjoj običnosti našeg života, pronaći ono što nam treba za život. Nitko se ne mora ispružati prema nadgenijalnostima. Geniji su rijetki.

Isus Krist je, dakle, u svojoj običnosti i krajnje neobičan. U svom svagdanu, on je prozračan za nadvremensko, vječno. U svome čovještvu, on je prozor prema onostranom, prozor u samog Boga.

Na jednom je mjestu rekao kako je došao baciti oganj na zemlju te kako gori od žudnje da sve već zahvati. Trebamo se podsjetiti načina kako je se davao i razdavao. Što je započeo svojom osobom u našem svijetu. Dakle, pred nama je osoba koja ipak žari i pali, koja iznutra gori zahvaćena Duhom, ižarujući svjetlo iz sebe. Iskusili su to svi koji su mu se prepustili, koji su mu se do kraja izručili. Svi su redom iskusili oganj što izlazi iz njegove nutrine. Njim je gorio i sagorijevao. Izgarao je od silne želje da živi s čovjekom i za čovjeka. Da mu se daruje do kraja, da umre za njega! Čovjek - za čovjeka.

Nije bio prorok sitnih zadovljstava i ugode, nego je cijelim bićem skretao pozornost na Onog drugog, na Oca nebeskoga. Zato je došao u sukob skoro sa svima, iznad svega sa religijskim poretkom svoga vremena, sa čelnim ljudima židovske vjere. Jer, uhodana vjera kojom su živjeli njegovi sunarodnjaci, može dovesti do zaborava samog Boga, do istiskivanja Boga iz ljudskog sjećanja i svijesti. I to se i dogodilo u njegovo vrijeme. Isus nije bio za jeftine utjehe, za lake kompromise. Nikom se nije dodvoravao, niti je svoje zahtjeve ublažavao.

I svi su mu morali priznavati da su bili pogođeni njegovom osobom, njegovim riječima, nastupom, njegovom jedincatošću, svejedno jesu li mu bili prijatelji ili neprijatelji. „Učitelju, nikada nitko nije govorio kao ti“, rekoše mu Židovi. A na drugom mjestu čitamo kako je „sav narod visio o njegovoj riječi“ (nisu skidali oka s njega dok je govorio!).

Bijaše on pomoćnik svakom tko se zaputio tražiti pravdu i istinu, istinu o čovjeku i o Bogu. Temeljito je znao prodrmati savjest, nikoga nije ostavljao ravnodušnim, pogotovo ne one gladne i žedne pravednosti i istine. Nad Isusom nitko nije imao vlast, nitko njime nije mogao manipulirati ili raspolagati. Samo on ima vlast nad svime. On je veliki upitnik svim ljudima svih vremena.

I kad je odlazio, nije nam dao lažna obećanja. Nije nas zaštitio od patnja i križeva. Niti nam je obećao neranjivost i sveopću zaštitu od kušnja. On se izručio životu, životnom izazovu, i otišao u smrt, ne tražeći zaštitu i ne služeći se snagom čudesa koju je posjedovao u sebi. Nikoga sa sobom nije povukao u svoju smrt i propast, ali nam je svima dao primjer

i putokaz. Isus nije sveti ratnik ni heroj komu nijedna žrtva ne bi bila dovoljna za svetu stvar. Sam se žrtvovao. Umro je u krajnjoj osamljenosti i ostavljenosti. Bio je uvjeren kako je bolje žrtvovati vlastiti život i uspjeh, nego izdati Boga, njegov put, volju i poslanje koje je od njega dobio. 

Mi smo danas njegovu moć u sebi skoro potpuno blokirali, a od njegova križa učinili smo samo ukrasni predmet u svojim dnevnim boravcima, ili pak noseći ga o vratu na zlatnom lančiću. Ali on nije za ukras, niti želi da ga ni u što svoje upregnemo, ni za kakve svoje ciljeve i interese. Nije on ničije sredstvo potkusurivanja ili ucjenjivanja, nego trajni zov i izazov svakome na promjenu vlastita života. Neka nas pri tom vodi samo jedna žudnja: ugledati ga onakvim kakav jest, u izvornom izdanju. Izložiti se njegovu pogledu koji prodire i koji vidi što se krije i u Petru i u Ivanu, i u Mariji Magdaleni i Zakeju i Marti… Njegov pogled spaljuje sve naplavine kojima smo se prekrili i otkriva nas nama samima u našoj izvornosti i dragocjenosti. Za njega smo dragocjeni. Za nas je živio i zbog nas je umro.

Na žalost, mi propovjednici, svojim hladnim, sladunjavim i prosječnim propovijedima, Isusa više skrivamo nego otkrivamo. Ovdje je uistinu „više od Jone, više od Salamona..“, kako reče on sam za sebe. Razmišljajući i gledajući Isusa, shvaćamo da je svaki govor o njemu tek mucanje o onom Drugom. Stoga: Ecce homo (Evo čovjeka) – dođite, poklonimo se!

„…Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iz Ivanova evanđelja 3 poglavlje  13-17 redak)

Na temelju teksta fra Tomislava Pervana, priredio p. Mato