Kratki povjesni prikaz:
Krepšić pripada općini Brčko, koja čini jednu od devet općina Bos. Posavine.
Bos. Posavina, unutar Bosne i Hercegovine, oduvijek je prestavljala jednu kulturno povjesnu i gospodarski zaokruženu cjelinu hrvatskog naroda.
Na području današnje Posavine nema nikakvih znamenitih starih i kulturnih spomenika. Česti ratni sukobi i dugogodišnja turska vladavina brisali su pred sobom sve, a posebno tragove Katoličke Crkve u Bosni.
Povjest Hrvata na ovim prostorima poseže daleko u prošlost, temelji porušenih crkava i samostana, steći i spisi uvjerljivi su dokazi našeg postojana na ovim prostorima.
Prve ozbiljne tragove civilizacije počinje bilježiti dolazak Rimljana na ova područja u razdoblju od prvog do četvrtog stoljeća. Oni grade puteve, veća naselja, za gradnju koriste kamen i opeku. Putevima kroz Posavinu povezuju svoje dvije provincije.
Na užću Brke uz Savu spominje se grad Saldae (današnje Brčko). Arheolog Đuro Basler, smatra da ovaj grad potječe najvjerovatnije iz vremena prije Krista.
Na tom području 1902 god. nađena je veća količina rimskog novca, koji je predan zemaljskom muzeju u Sarajevu, gdje se čuva u numizmatičkoj zbirci.
Također je 1990 god. prilikom radova na proširenju puta između Atik-Džamije i Zelene Pijace, bagerom iskopan rimski grob, gdje je nađena ljudska lobanja, a povrh nje pepeo i dio rimske staklene narukvice.
Cjelokupno područje Bos. Posavine pripadalo je Panonija Inferiori (Panonija Secunda).
Naš rođeni Posavljak arheolog Jakov Babić, na području Posavine, za svojih 14 godina rada, pronalazi oko 200 lokaliteta sa arheološkim nalazima iz raznih vremena.
U samom Krepšiću našao je strelicu od kremena koja je pravljena prije 4.000 godina, a sada se nalazi u zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Zatim na parceli Boljikovac pronalazi utege za ribarske mreže i tkalačke razvoje, koji datiraju iz istog vremena kao i kremena strelica. Oni se nalaze u muzeju u Tuzli.
Od 4. do 6. stoljeća avarskim pustošenjem i seobom slavenski naroda, dolazi do nestanka biskupija i kršćanskog stanovništva na ovim područjima.
Iako je u ovom pustošenju kršćanstvo bilo skoro razoreno, krštenjem hrvata u 7. i 8. stoljeću, koje se počinje širiti sa Jadrana na unutrašnjost zemlje. Ono ponovno oživljava u ovim krajevima.
Slomivši avarsku vlast, Hrvati naseljavaju prostore današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Hrvati pak na prostore Bos. Posavine doseljavaju u sedmom stoljeću, točnije 626 godina poslije Krista.
Veliki dio Bosne dolazi pod obnovljenu metropoliju u Splitu, koju će kasnije sve biskupije priznati svojom glavom.
Prvi pisani tragovi o Hrvatima na području Bos. Posavine, datiraju iz 13. stoljeća, to jest iz vremena Ugarskog Kralja Bele IV, uz kojeg je vezana darovnica (povelja) iz 1244 godine učinjena Bosanskoj biskupiji.
Tu se spominje "Terra Tolys" ili zemlja oko riječice Tolise.
U Bos. Posavini, tadašnjem Bos. Miloševcu, boravio je prema predaji Ban Stjepan II Kotromanić, gdje je umro i sahranjen.
U crkvi Sv. Ilije u Modriči vjenčan je prvi Bosanski Kralj, Trvrtko I Kotromanović.
Bosna od 12.-15. stoljeća mogla bi se podijeliti na četiri glavne faze i to:
I. Prvobitna Bosna
II. Bosna u doba Bana Kulina (1180-1204)
III. Bosna u doba Bana Stjepana II (1322-1353)
IV. Bosna u doba Kralja Tvrtka I (1353-1391)
Bos. Posavina je tijekom srednjeg vijeka bila poprište važnih događaja, obzirom da su tuda prolazili značajni putevi i prometnice od sjevera prema jugu.
Arheološki nalazi s područja Bos. Posavine govore o velikom značenju tog prostora u razvoju srednjovijekovne Bosanske države. U njoj se nalaze vrata Bosne kroz koja se sa sjevera ulazilo u njenu unutrašnjost.
Nakon pada Bosne pod Tursku vlast 1463 godine, Bos. Posavina nije dijelila sudbinu ostalog dijela zemlje.
Sljedeće godine 1464, Ugarsko-Hrvatski Kralj Marijaš Korvin, uspio je preoteti Turcima cijeli sjeverni i sjevernozapadni dio Bosne.
U teretoriju koji se oslobodijo, bila je i Bos. Posavina.
73 godina kasnije, 1536, pada i Posavina pod Tursku vlast.
U teškim vremenima Turske vladavine, Hrvatsko je pučanstvo velikim dijelom tada bilo uništeno, odvedeno u Tursko roblje, prešlo na Islam ili izbjeglo u druge dijelove Hrvatske te u Ugarsku, Austriju, Italiju, (Gradišćanski, Južno-Ugarski i Bečki Hrvati te Moliški Hrvati).
Uz jake migracije vlaha, krenuli su imigracije ostalih unutrašnjobalkanskih naroda: Srba, Albanaca, Crnogoraca, Bugara, Grka, Armona i Cincara.
Htjeo bih naglasiti da srba do provalje Turske, nikad nije bilo u srednjovjekovnoj Bosni i Hrvatskoj.
Prije turskog osvajanja Posavine, na ovim je prostorima bilo osam velikih franjevačkih samostana. Turci su ih sve do jednog porušili.
Poglavito teška situacija bila je za vrijeme Bečkih ratova, krajem 18. stoljeća. U cijeloj Bosni ostala su samo tri samostana (Sutjeska, Kreševo i Fojnica) i svega 26 svećenika, a broj katolika pao je na 25. tisuća.
U Tuzlanskom kraju od 14 župa ostala je samo jedna. Prema izvješću Bosanskog provincijala, Bosna je 1688 godine imala oko 300 tisuća katolika a Hercegovina oko 90 tisuća katolika.
Prestanka turskih osvajanja i poraz od Beča 1683 godine, natjerali su osmalisko carstvo na povljačenje i defanzivu.
16-godišnji rat između Turske i Austrije od 1683-1699 godine završio je mirom u Srijemskim Karlovcima. Za vrijeme tog rata, veliki broj katoličkog stanovništva Bos. Posavine potražio je sklonište s druge strane Save u Slavonskim naseljima: Kopanici, Kobašu, Babinoj Gredi, Sikirevcima, Brodskom Posavlju i drugim susjednim mjestima.
Slabljenjem Turske vlasti, 1878 godine, na međunarodnom kongresu u Berlinu, sređivanje političkih prilika se povjerava Austro-Ugarskoj. Iste godine Austro-Ugarska zauzima Bosnu i Hercegovinu. Svojom vojskom ušla je upravo kroz Posavinu iz pravca Brčkog, Šamca i Broda.
Austro-Ugarska unosi u ove krajeve novu civilizaciju, drugu kulturu, zapravo evropski duh u Bosance, gospodarski i duhovno opustošene krajeve. Odma pristupa izgradnji mostova, putova, suvremenih gospodarskih objekata, škola, bolnica, kazališta pa i muzeja.
Nezadovoljnim pripajanjem Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, Srbi 28. lipnja 1914 godine čine atentat na Austro-Ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda.
Bio je to povod za oružani napad Austro-Ugarske na Srbiju, čime dolazi do I. svjetskog rata (1914-1918 god.)
Vještom političkom igrom, Srbi 1918 godine pripojiše Hrvatske krajeve u državu Srba, Hrvata i Slovenaca. Značajan sljedeći događaj za Bos. Posavinu, svakako je uspostava Banovine Hrvatske, 22.08.1939 godine u koju ulaze sljedeće Posavske općine:
Derventa, Bos. Brod, Odžak, Modriča, Bos. Šamac, Gradačac, Orašje, Brčko i Srebrenik, dakle prostor definiran kao Hrvatski i time pripojen Banovini Hrvatskoj.
Stvaranjem NDH, 1941 godine, Bos. Posavina još se više povećava: U njene granice ulazi i područje Bijeljine.
Područje je dobilo naziv "Velika Župa Posavina" i prostirala se teritorijalno sve do Drine, sa sjevera zahvaćajući čak i općine Slavonski Brod i Županju.
Spomenute činjenice dakle govore da je Bos. Posavina oduvijek bila definirana kao Hrvatski prostor, u kojom su nesmetano živjeli i ostali narodi.
Ono što su ranije generacije Hrvatskog naroda u Bos. Posavini jedno i pol tisućljeće imale, čuvale i sačuvale sve do ovog rata (1992-1995), zločinačkom agresijom, crnogorskih vojni postrojbi, srbski su inperijalisti uspjeli nasilno razdijeliti ili oduzeti.
Hrvastki narod uzdajući se u Božju providnost i pravednost, vjeruje u povrat svoje imovine i svojeg prostora u povratak na svoja stoljetna Hrvatska ognjišta.
Jer čiji je ovo prostor, čiji su ovo krajevi,
oduvijek se znalo i zna se.
|
