Bijeli Božić

Kapi svete vode padale su po podnicama stare kuće kao i svake godine u to doba. Škropila je svoj dom skrušeno i pobožno kako inače rade usamljene starice čiji životni okvir obrubljuje crkva, šporet, njiva ištala. Tako je barem bilo dok joj rat nije okreno život naglavce odnijevši joj muža i protjeravši je sa sinom van tog okvira. Deset godina je bilo dovoljno da joj sin stasa i počne mislit o svojoj budućnosti koju je vidio u Njemačkoj ne pazeći ni na tren da se odatle teže izlazi nego ulazi.

Ona će se, pak, otkako se vratila na svoje, držat samo crkve i šporeta, svemu ostalom rat je izbriso smisao. I sad je tu sa posvećenom grančicom u jednoj i posvećenom vodom u drugoj ruci, škropi kuću ko i svaki put na Badnje veče. Ćutila je iz zidova prazne sobe davnu šuškavu slamu i dječiju graju u potrazi za slatkišima i kovanicama, okov sreće u koji je Badnje veče okivo srca roditeljà i praroditeljà. Samo je suvo “vjerovanje“ blagoslivljalo prostor i vrijeme u kojem se opet potajno nada sinu.

Nije znala šta da misli i šta još sebi da slaže pa da je makar nakratko umije blažena voda ravnodušja. Svega se dosad dosjećala što bi komšiluku hranilo uši i koliko ­ toliko zatvaralo usta, samo da je ne gledaju više onako sažaljivo. Imaju i oni svoju djecu, nek se zabave njima. Doći će i njen sin njoj, vidit će komšiluk da zna za mater, ali, eto, Bože, ni ovaj put nemože kad je kod njih zapadalo pa se cestè valja klonit. Mislila je baka Jela šta će reć drugima ali nikako nije znala šta sebi da kaže.

K tomu, od jutros ju nešto stislo što dosad nije osjećala. Nešto u duši, što zjapi i zebe iznutra, ko bunar za ljetnih vrućina. Ko pucanj bičem, ošinu je tamna i jeziva misao da je sama i da će je odsad samo čežnja čekat izmeďu četiri zida. Napravi svetom vodom znak križa na čelu i opet izmoli vjerovanje, pa Lauretanske litanije i krunicu dopola jer je nešto žignu u stomaku što dosad nikad nije osjetila.

A nije htjela leć prije nego obavi večeru, onako kako je bilo vazda otkako je svijeta i vijeka, mislila je i prikrsti za kraj molitve. A i crv slutnje je i dalje vrtio u uhu i ulazio dublje u misli. Gusti plašt zebnje je pokrio i prvi put se bojala samoće. Bičevalo ju je to svojom vrelinom po mozgu, osjećala tu zebnju teže nego inače. To nije strah od smrti, njega nema onaj tko se moli Bogu i tko svako dobro i nevolju pripisuje zaslugama kod nebeskog Oca, mislila je i u mislima se pokušavala pozabavit nečim drugim što bi joj izbrisalo bol koja se pojavila u stomaku i penjala se naviše.

Unučad bi mi sad trebala da me razgovore, da vidim kome sam dala život i kakvi će bit, imal me kol`ko u njima i jesul stasali za ljude. Nije život ništa ako iza sebe, kad poďeš Bogu na istinu, ne ostaviš život utkan u druge. Ugrija je ta radost i gurnu suze iz kraja očiju. Ajd, neka. Isplakat ću se opet, zna to, noć je, a ona je nekima samo zato da isplaču nevolju pa sutra suva lica prid svijet.

Pogledom kroz suznu zavjesu priďe priko sobe što joj dodatno nagna suze. Kako ću sama Božićovat, pa zar nemam nikog svog da badnjak zabaci. Kome da se radujem na ovaj radosni dan kad mi nema mojih rodjenih. Zar sam, Bože, osuďena na samoću pored sina i dva unuka. Koga da zovem kad mi doďe nemoć sad, ko da me pridigne ako sad padnem. Nemam nikog svog uza me a komšiluk se pozabavio dočekom Božića i svojih i nebi im sad pravila pobulo. Mozda mi se sutra malo razdani.

Hladna ruka boli se iz stomaka popela srcu, stegla ga tako jako da je struja boli udari u mozak. Misli se razbiše pred tintom nemoći koja iznutra oboji sve u tamu. Tijelo je napustila snaga i ona se spusti kraj kreveta.

Zaspa naglo. A isto tako naglo je probudi glas koji je zovnu majko. Iako je mislila da je glas iz sna, trgla se u nadi i uđe u svjetlo sobe. Bože, pa ja sam osvanila na podu, pomisli i pridiže glavu sa ivice kreveta jer opet oćuti majko. Ovaj put iz sobe.

Ustani, majko reče glas, biijelim krilima je pridiže i odvede put svjetla.

Stjepan Perikić

Comments

comments