Krepsic Veni Vidi Krepšić
Čemu se trapist čudi kod Bosanaca
Poštovani čitatelji, vjerujem da ćete i u ovom članku doznati neke zanimljivosti o našim precima ali i gospodarima (Turcima). One se najbolje uočavaju uspoređujući stil života i običaje međusobno. Ovdje ćemo donijeti neke pojedinosti iz života trapista, Turaka i Bosanaca.
Počnimo od Turaka. Među njima postoji (govorimo o Osmanskom carstvu-ne znam kako je sada) klasa ljudi koja ne radi nikakav ručni (fizički) posao ali oni su gospodari zemlje. Zovu se efendije, pismoznanci, dakle oni koji znaju pisati. Njima zemlju obrađuju Bosanci, najamnici, tj. kmetovi. Naši su dakle preci u tursko vrijeme bili bezemljaši.
Kad su trapisti došli u Bosnu oni su kupovali zemlju i obrađivali je. To je prva stvar koja je dobrim Bosancima zadavala glavobolju. Imaju zemlju a nemaju kmetova. Istom su se čudili i Turci. Obino su to čuđenje, videći trapista gdje radi, izražvali uzvikom: „I ti radiš“. Bosanac naime, ukoliko je u džepu imao par dukata, više ne bi radio dok ih ne bi potrošio. Valjda je učio od Turčina koji ne radi jer ima.
Čudio se Bosanac trapistu i što ga glava ne boli kad čuje što ovaj sve zna i radi. Promatrajući tako redovnike koji rade a imaju, Bosanci su počeli shvaćati da se može i smije raditi i kad se ima što jesti. Naš je narod tek postepeno trebalo učiniti radišnim. Zato se vi, dragi naši gastarbajteri, tako lako snađete u Austriji kad su nas Austrijanci još u 19. st. učili i naučili raditi.
Nadalje, Bosanc se čudio trapistu kad šuti. Toliko toga znaju a tako malo govore. No, da budemo malo samokritični. Obzirom koliko je malo toga Bosanac znao, mogao bi uvijek šutjeti. Nije naime ništa znao o vanjskom svijetu, o novinama, ništa o politici. Jadan jedva je znao da priko Save (u Slavoniji) ima ljudi jer mu Turčin zbog manjka radne snage i veličine posjeda, nije dao da napušta zemlju. Niti o zanatu nije mogao raspravljati kad nije znao niti jedan. No, ipak je brbljao po cijeli dan. A kako nisu naučili raditi, onda su ih redovnici redovito morali upozoravati da manje brbljaju a više rade, odnosno da manje puše, jer im je lula bila uvijek u ustima. Uz rakiju, pušenje im je bio veliki porok.
Potom, čudio se Bosanc trapistu i što rano te često ide u crkvu. Naime trapistička su braća s poslom započinjala već u 3 sata ujutro a u crkvi bi provodila po četiri a svećenici i po sedam do osam sati. Za razliku od njih, Bošnjo po cijeli dan sjedi ili ležu u svojoj kolibi, ne mičući se ni centimetra (čini se da nismo daleko bili Crnogoraca). Tolikoj molitvi se doduše nisu čudili samo katolici nego i muslimani, jer su bili mišljenja da samo oni mole, ili barem da mole najviše, u što je naš Bosanac lako povjerovao. Sa pravoslavnima se ne treba usporođivati jer oni su vrlo rijetko molili. Kaže otac Franz da na većini mjesta izvan grada njihovi popi služe godišnje dvije do tri mise (Božić, Uskrs, te Duhovi ili glagdan sv. Petra i Palva). Imali se pritom na umu da su u to vrijeme crkve u Bosni velika rijetkost, onda je slika još kompletnija.
Katolici su doduše imali svaki dan misu, ali se to odvijalo u tajnosti i skrovitosti. Izvan crkve nisu iskazivali neke vjerske znakove što je vjerojatno strah koji je ostao od ranijih progona. Ali se zato Turke moglo vidjediti gdje mole na bilo kojem mjestu ovisno o vakatu. Tek kad su otkrili da se trapisti i noću dižu na molitvu, onda su i sami bili malo ponizniji.
I na kraju, dakako da je se Turčin najviše čudio što trapisti nisu oženjeni. To im nikako nije moglo ući u glavu. Dodamo li tome da Turčin nije mogao shvatiti ni da trapist svoje liječničke usluge ne naplaćuje, manje-više zaokružujemo popis stvari kojima se Bosanac i Turčin čude kod trapista.
nastavlja se…
p. Mato, Krevšić-Sarajvo
