KRISTINA

Znači tuga. Prva koju sam upoznao nosila je tugu. Svaku sljedeću Kristinu gledat ću kao ovu prvu, toliko je jaka modra boja tuge koji nosi. Slušati je dok priča znači pustiti žilet – žicu tuge u utrobu. Sresti je znači probuditi zmijsko leglo žilet – žice. Svako ima svoju tugu dok ne čuje njenu. Onda nosiš obadvije, preklapaju jedna drugu, mijenjaju pozicije i deru iznutra. A onda se pomiriš stim, jer nemaš čime protiv toga, i deranje uklopiš u svoju noć. Pustiš je da odradi svoje kao i svaka druga pojava zbog koje  je osmišljena, Bog ti je dao i bič i melem, jedno bez drugog ne ide i poslušno valjaš noć kraju jer znaš da je svakodnevica lakša od svakonoćice.

U zoru je probudi očev glas. Uvijek je ustajo u pet ali nikad nije budio druge. Mati je ustajala snjim da zajedno popiju kavu, da im zajednički dan krene u dva smjera dok se, od pet popodne, putevi ponovno ne sastave. Čula ih je počesto u kuhinji dok su šapatom kovali filigran ljubavi i brige oko njih. A onda je mamin sva češće izostajo. Pitala je oca i čula da je mama bolesna. Ništa više preko toga. A bilo je dovoljno za strah. Strah djeteta dok mu se otvara svijet i bezbroj nepoznatih puteva ispred lelujave suknje koja izmiče iz male šačice. Strah da će stajat na tim putevima kojim djeca snuju bijeg pa se bude mokra od nemoći. Strah od nepoznatog iza nepoznatog, što djeca, nejaka i nedorasla, nemogu i neznaju sami riješit. Slutila je rast straha, bojala se toga ali nije smjela pokazat. Mlađa sestra nije ništa znala i netko se morao pobrinut da tako ostane. Da je za crkvu dolično obučena a za škole dobro podučena. Da je nahrani i opere ko majčinom rukom. Igrati se snjom bilo je najteže. Nije smjela biti dijete, morala se igrati po pravilima odraslih. Otac, ni dotad ni kasnije, nije znao ni za kakvo drugo žensko pa je sve dotad, a vremenom i ostali ženski poslovi, ulazilo u njen život i počelo razgrtat paučinu straha prije nego je mati umrla. Tog jutra, kad je otac stajo ispred nje i prvi put nije znao šta da kaže, nju je razbudila i osvijestila zbilja kao da ju je netko protreso ramenima, ustala je,  ispekla mu kavu i bila spremna biti uši koje slušaju plan za danas, iza nedilje, na jesen ili kad skupe dovoljno novca… Zaplakala je rijetko i krišom. Žao joj je bilo što je majka umrla a nije znala da je rodila ženu. Da je svijet bez nje isto onako u redu kao i snjom, da se ne sikira.

Otac je plako redovito i krišom. Spočetka od žalosti i iz onog istog straha a sad od radosti i bez tog straha. Mogo je bez brige da se vrati poslu u Zadruzi i dovršavanju kuće. Njoj su vršnjakinje sve rjeđe dolazile na igranje. Svoje vrijeme je uozbiljila, ruke joj je napunila lutka tri godine mlađa od nje, stvarna, zvala se Marina i za sve što je trebala zvala je Ninu a što je ova čula kao „mama“. Tako se poslože stvari u tim malim glavicama. Curice zriju pred životom već sa 12, stim što je to vidljivo kod onih koje moraju. Neke se nastave valjat u toploj postelji neobaveza i kad postanu žene ili majke. Ona se stopila sa ranim životom i svima je bilo dobro. Kad je stekla rođenu djecu ništa novog nije otkrila. Sestru, sad već i samu curu, nije odvajala od sebe. To je prije svega ušlo u bračni miraz. Kad je ratni uragan digo sve one koji se nisu sklonili među njima je bio i naivni otac a da im ga još nije vratio. Žrtva nije mrtva dok se tijelo ne nađe. Tragatelj se ne miri pa, izluđen nepoznatim i raspamećen od neznanja, razvlači misli sa manje ili više nade. Ako ikad nađe mrtvo tijelo oca, čemu se još uvijek nada,  mjesto za spokoj tijela i tuge je određeno. Ovako, tuge nalaze nju i taj nered dere. Nalaze je u pogledu na svijeću, na rasprodaji u supermarketu, zakrpi na koljenu, šeširdžijama u Tirolu, na Ćirinoj slici ili Dinamovom grbu. Najteže je izaći iz kola tuge u domovini, gdje na groblju sreće njegove vršnjake, nerijetko svježe pokopane.

Majci se potajice izjada. Nema veze, žao mi je samo što nisi ovde da vidiš da sam žena. I da je svijet još u redu. Ona mlađa ti je nešto po doktorima ali ne sikiraj se, majko. Čuvam ja nju dole a ti gore.

Misli tako žensko i gura kroz svijet muke a da se i ne zapita kako? zašto? dokle?. A onda ti se sestra izjada i isplače u ćošku spavaće sobe, da drugi ne čuju da se rak dojke nastanio u njoj i krati joj vijek. Nije mi do mene, djece mi žao. Sedam i pet godina su, Bože, šta će bit snjima. A Kristina zakovala obrise nesreće pa ne može da kaže ništa osim zavaravanja. Nesmije ni sebi ni njoj da prizna nego hvali medicinu. Kroz tu zavjesu je gledala sestrične kako rastu a da nije primijetila da su već pod njenim krilom. Stane svašta u žensko srce. Ima tu mjesta za svu djecu svijeta. Samo da mi, sestro, i ti ne odeš. Pa bi hrabrila Marinu i sa onim providnim lažima kad je trebalo da joj ne kaže djeca su moja briga jer to joj se činilo kao puštanje uzda boleštini i oduzimanje snage sestri. Priznati bolest je značilo napustiti borbu i približiti kraj sestri a ona je još uvijek daleko od kraja, majko, samo da vidiš kakvi smo borci postali. Da si barem tu da vidiš kako je nedam a ona samo o djeci.

Kristina sjedi kraj sestre. Gleda kako život gubi dah i snagu, sve je tanja veza, osjeća da joj sestra izmiče iz šake ko suvi pijesak. Zadnje što ostaje su riječi, molim te pazi mi djecu. Kristina šuti od straha pred porazom, klima glavom i u sebi obećava svu ljubav samo de se pridigni. Sestri nije ni do čega osim de mi djecu pripazi. Kristina nesmije ni da zaplače dok sestra u odlasku zadnji put sklapa oči i moli de mi djecu… Onda hvata sestrinu zadnju nit i na nju kači glasno obećanje. Iz mrtvih, sklopljenih, očiju krenule su suze spokoja i radosti.

 

Priča je zasnovana na istini, točnije na istinama.

Imena su, razumljivo, izmijenjena.

 Stjepan Perikić

Comments

comments

Pročitajte još

Lovačka kuća, mjesto okupljanja i druženja

Još jedna ljetina je ubrana, kakva god godina da je bila nešto se je i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)