Naslovna / Vijesti / Još jedan put – Video

Još jedan put – Video

Još jedan put
Ja pod obje noge stavljam stazu
Što kraja nema, I još ću jedan put Pamet uvridit,
Još jedan put glavom ću kroz zid.”
Misliš tako, u jednom trenu ugode i lagode. Zanimljivo mi je kojom mi formulom jednačina sa tri i više nepoznatih, npr. 500-tinjak km, sám, oko varljive nule C, krajevima koje nepoznam, izađe na sagledivi plus. Dva minusa daju plus ali da iz mase svima vidljivih minusa meni na kraju izađe ljepota i draž je nepoznanica na kvadrat. Jer ljepota se istopila odmah po silasku sa vlaka a draž se sledila prve noći, na -C i na vjetru, usprkos šatoru, dvije vreće i tri podmetača. Na stranu spoznaju da sam u noćnoj potrazi pogodnog mjesta za šator, odusto od crkvenog zida jer su sa druge strane spokojno počivale uzidane urne, otišo iz Lienza u obližnji Amlach i podigo čador pored crkvice na brdu pored koje je -mjesno groblje.Volja se nastavila smrzavat kad je baterija, pogon žičanog margareta bez kog ni u ludilu najbolje volje nebi pravio više od 10 km, kad sam spakiro bivak i postelju, spr
eman za prve okretaje ka domu🥲, zakazala pri startu, valjda od hladnoće kojoj je bila izložena i tek se posle doručka u McD i, maltene, grozničavom razbijanju glave u potrazi za rješenjem, hvala Bogu, javila.
A sad pravac Vilach niz Dravu, mislio sam krilato niz Dravsku biciklističku stazu koju sam proučio i meni kao jako prikladnu blagu nizbrdicu koja štedi snagu magareta i jahača uplaniro u dio puta, zaboravljajući uplanirat i bitnu činjenicu da se staze zimi ne održavaju. To je bilo sljedeće razočarenje pa sam sa staze koja me na sjenovitim mjestima vrebala sa ledom, zaleđenim snijegom ili u najblažem
 obliku sa blatom, prešo na B100, Drautal Strasse i sa koje nisam, da prostiš, silazio do Klagenfurta. U Spitall-u sam pauziro kod Tonija, ime br.1 u hotelu Post. Taman je bio pri kraju smjene pa mi je pravio ugodno društvo dok sam se ja napunio sa dvije kave (Toni, hvala na kavi i ponudama) a baterija sa par e-čestica (šefu hvala na struji i ponudama) jer mi je bilo potrebno obadvoje do dnevnog odredišta – Vilach. Tamo su me dočekali Josići, Goričani Tetke Mande. Znate nju, vječiti Smiley. Svijet posle susreta snjom je kao oblačan dan kroz narandžaste sunčanice. Prve zrake prije sunca.
A ono se pojavilo tek u visini Klagenfurta poslije par prijetećih kapi kiše koje sam, čini mi se, pedalanjem izazivo. Prije toga par lijepih trenutaka pored Vrbskog jezera (Wörthersee), među toplijim jezerima Europe, koje je zbog toga a posle izgradnje željeznice ka jugu zemlje preraslo iz seoskog naselja u elitno okupljalište, od carske Austrije do današnjih dana. Za jezero je teško odredit početak i kraj, ono je tamo gdje ga ti srećeš. Za mene je to Velden, stanište pitomih pataka koje idu u susret raširenih krila, iz ljubavi prema ljudima i hrani koja posle njih ostaje. Izbjegavam šopanje životinja jer time preko njih slabim lanac prirode. Ljepota sklada prirode i čovjeka je u poštivanju logike; ljepše su žive nego mrtve.
Mara i ECKART, čije se ime kod mene piše velikim slovima jer on svoje ime piše posle Marinog na dvorišnom ulazu(👏), Austrijanac – Krepšićanin koji je u stanju da se ponovo zaljubi u nekog iz Krepšića, produži boravak u DB samo da sredi putovnicu, čipiranje i sve potrebne dozvole, dovede ga sebi u AT i spasi ga od šikaniranja kojemu su inače isporučeni psi – lutalice (čovjek koji ne voli životinje ne voli ni ljude), dočekuju prijatelje vedrim osmijehom i osunčanom atmosferom. Jedva sam se otrgo od molbi i cviljenja za ostankom ali imo sam sveti cilj – Bleiburg, cilj drugog dana. Idilično austrijsko mjesto sa stupnim spomenikom, trgom i crkvom kao centralnim objektom oko koje su europske članice ugradili ploče sa svojim znamenitostima. Zanimljivo je koliko je ko davo značaja tome. I pored toga, ljepotu mjesta sjeni i naprosto tlači prisustvo dvorca iznad grada svakog tko zna da su tu dogovarani sramni i podmukli potezi saveznika i partizana a koji su okrenuli sudbine velikog broja izbjeglih Hrvatai i njihovih ostavljenih obitelji. Veliki dio njih koji su stradali u tom pokolju nisu znali ni čiju uniformu nose ni čija ih ruka kolje, nisu znali za zbivanja na ratištu, ko vuče koje konce i za koji interes mijenja dresove. Jedino što su znali je da su Hrvati, niti hoće niti im je data takva mogućnost da promijene stav, to su nosili uvijek, ponijeli su to od kuće sa voljom da to odbrane i to, Hrvatstvo, je upravo bilo dovoljno da im se mnogima ne dozvoli povratak kući, pogotovu ne sa odbranjenim Hrvatstvom. A preko svega nagazili čizmom sile i zabrane i zalili crnim katranom LAŽI.
Slovenija nije daleko. A i lijepa je. U Dravogradu lovim Dravu, opet Dravsku Bike stazu, ovaj put urednu i čistu, do Radlje, mjesto gdje živi dvoje slovenaca bosanskih manira, ne toliko rodbinski koliko ljudski vezani. De jedi, de popij nešto, de smjesti se, de reci jer neznam čime bi pomogo a rado bi. Trenutci dobri da zaboraviš na oni što čeka dok se puni baterija. Koliko god napunim znam da je malo jer je ispred mene uzbrdica – ko uz nos. Uzbrdicu sam savlado, mada je i ona mene ali daljinu teško. Graz je tako daleko da ga nisam mogo dohvatit drugačije osim ne noge. Žalosni pogled na dva displaya pokazuje nemoguću matematiku; podijeliti 1km raspoloživih na 11 preostalih mi je donijelo 10 km jedvitih. Rođače, otvaraj kapije svojih lijepih dvora. Toliko mi je bio potreban odmor da sam užìvò kod njih više nego oni u vlastitom domu što me je nagovorilo da napravim dan odmora nakon trećeg dana a zbog obnove snage. Dobro, jest, i desnog koljena, priznajem ali to je rezultat 50+. U stvari, lažem, kuhinja nevjeste Mirele me najviše zadržala. Što i jest problem od kojeg moram bjezat.
Nakon resetiranja, kroz Štajersku prema kući pa opet dokle dobacim ovog petog dana. Nisam žalio vremena. Na jednom zgodnom svratištu sam se, uz dobro volju domaćice, priključio na struju i kavu a posle na sunce i klupu.Dok me unutarnji sat nije potjero u lov na km i smještaj jer je, ovo zadnje, bilo kamp ili hotel, teže uhvatljivo što zbog šuplje sezone, međusezone, stanja u svijetu, ravnoteže među zvijezdama…I bi noć i zadnja noć. U Friedbergu, mjestu poznatom po tome što je do njega i od njega uzbrdo.
Sa vidljivo pojačanom voljom sam zakoračio bicikl i zadnji dan puta, doduše tek oko 9h jer mi ranije nije dozvaljala vanjska temperatura. I pored toga sam najebo. Ostatak uzbrdice je bio ključan da mi se hladnoća pasivnog spuštanja nizbrdo što brže odrazi na oznojena mjesta. U jednom momentu je auto pored mene vozio gotovo naporedo pa sam pomislio da sam dobio na popularnosti, da sam a da neznam, internetska zvijezda ili u najmanju ruku da pitaju za Beč. A opet, nemogu znat kud vozim. Sljedeći moment sam bacio oko na taho; 58,3 km/h. Brzo sam sišo u NÖ, zadnja pokrajina prije Beča. Svratio sam da ugrijem tijelo izvana i iznutra jer sam znao da je ostatak puta aktivna nizbrdica i tako je i prošlo. Do Beča sam razmišljo šta bi bilo kad bi bilo pa je sadašnji stav ovakav; dobro je bilo samo zato što nije bilo gore ali… nije nešto narotičito sexy bit sam, vozit tolike dnevne etape i na tako dugo.
za krepsic.com (Stjepan Perikić)

Comments

comments

Pročitajte još

Njemačka pritisnula kočnicu za bh. vozačke dozvole

Odlučio sam napustiti državu jer sam kao vozač vidio mogućnost da mogu bolje zaraditi u …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.