Krepsic Veni Vidi Krepšić
Neke priče iz BiH, i desetljećima od njihovog nastanka, upozoravaju da i put u raj iz humanitarnog pakla, i uz najbolje namjere posvojitelja, može izazvati paklene posljedice.
I dok već nekoliko tjedana veći dio hrvatskih i regionalnih naslova koji se tiču sudbine djece iz ratom zahvaćenih područja uglavnom referira na hrvatske građane trenutačno pritvorene u Zambiji ili na općenitu humanitarnu sliku ukrajinske djece pogođene ruskom agresijom na njihovu zemlju, neke sudbine djece iz rata koji je i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini okončan još daleke 1995. i dalje su nepoznate, piše Slobodna Dalmacija.
Bez želje da umanjimo značaj teme koja se tiče eventualnog, kompleksnog i očito sumnjivog posvajanja djece iz Konga, neke priče iz BiH, i desetljećima od njihovog nastanka, upozoravaju da i put u raj iz humanitarnog pakla, i uz najbolje namjere posvojitelja, može izazvati paklene posljedice.Prije trideset godina, naime, tijekom 1992., iz ratom zahvaćenog Sarajeva odlazili su mnogi konvoji s djecom. Cilj je bio smjestiti mališane na sigurno, spasiti ih iz ratnog užasa te ih, kad rat završi, vratiti njihovim roditeljima ili, u najmanju ruku, u njihovu zemlju, njihovoj rodbini. Tako je i bilo, za mnoge… Ali ne za sve. Rat je potrajao duže negoli su optimisti očekivali, a mnoga su djeca ‘izgubljena u prijevodu‘, neka od njih i zauvijek, bez obzira što su u Sarajevu imali barem jednog živog roditelja koji ih je kasnije bezuspješno tražio. Takvu je sudbinu doživjela Hirija Ljuša i njezini sinovi Alen i Amer.
Hirija Ljuša i njezin muž razveli su se prije rata te se o djeci brinula ona, kako je znala i umjela, a ta nepismena žena nije umjela puno. No rat ne pita, on ruši sve pa je 1992., odmah po početku srpskog bomardiranja Sarajeva, Hirija teško ranjena u granatiranju. Njezine je sinove preuzeo dječji dom, a ona je tjednima bila u bolnici. Kad je izišla iz bolnice, krenula je po svoju djecu. No u domu koji je tada nosio ime Ljubice Ivezić, djece nije bilo. Otpremljena su, s ukupno 49 drugih mališana, u Italiju. Jedan je dječak imao šest, drugi četiri godine i o njihovoj daljnjoj sudbini više nitko nije Hiriji ni znao ni htio ništa reći. Ni nakon rata, Hirija svoju djecu nije mogla naći. Nepismenu i nevještu, iako su je na svim adresama odbijali, a njoj nije bila dovoljna sama činjenica da su djeca vjerojatno – jer pouzdano ništa nije mogla znati! – živa i zdrava, negdje u boljem i mirnijem dijelu svijeta. Njezina je tuga u tišini, nevažna, neprepoznata, trajala 26 godina.
Onda se umiješao slučaj. Talijanski novinar i redatelj Andrea Oskari Rossini za RAI, u suradnji s OBCT-om, napravio je film ‘Siročad mira‘ kojeg su prenijeli i neki mediji u Bosni i Hercegovini ili su makar o njemu pisali. U rujnu 2018. prilog vezan za taj film vidjela je Hirijina susjeda te majci, sada duplo starijoj negoli je bila u srpnju 1992., prenijela informaciju da su njezini sinovi sada Talijani, da imaju novi identitet, da Amer sada nosi ime Luca i da su obojica usvojeni i odrasli u talijanskim obiteljima u Lombardiji te da ni jedan ne govori materinji jezik. Novinari Nicol Corritore i Rossini su obojicu kontaktirali i prenijeli im vijest da, za razliku od onog što je njima bilo rečeno, u Bosni i Hercegovini imaju živu biološku majku.
nekadašnjih dječaka, sada odraslih muškaraca, u je međuvremenu poginuo… Negdje je netko djecu ‘krivo proknjižio‘ i dao ih sretnim posvojiteljima, nikakve naznake kriminalnih aktivnosti nisu pronađene, nitko nije optužen ni za što… Jedino je Hirija bila na gubitku – gubitak je iznosio 26 teških godina propuštenog majčinstva.
– Nikad nisam ništa potpisala, nikome nisam dala svoju djecu. Nikad nisam saznala niti dobila odgovor uz čiji su potpis oni odvedeni u Italiju – svojedobno je Hirija Ljuša izjavila za bosansko-hercegovačke novine. Bilo je to 2018. kad se suočila i s činjenicom da je njezin sin Luca, tada uspješan čovjek iz Milana, nije spreman upoznati. S drugim sinom je razgovarala preko Skypa, on joj je poslao i četiri pisma koja ona nije znala pročitati, sve da su i bila na njezinom, a ne na talijanskom jeziku…
Prema onome što je do nje došlo, Luca, nekadašnji Amer, nije se mogao suočiti s time, kako je Hiriji preneseno, da mu je život odjednom postao Titanik. Sve ono što je o sebi vjerovao, sav identitet koji je izgradio.., sve je potonulo i on se s time morao pokušati nositi sam.
Što je poslije bilo, ne znamo. Ako je do susreta Hirije Ljuše i njezinih sinova i došlo, o tome ne postoji medijski trag. Priču o njoj, kao i priču o drugoj djeci kojima se, baš kao i o Ameru i Alenu, zametnuo trag, više nitko nije pričao. Barem ne javno… Koliko je takvih priča? Zapravo se ne zna no golemoj je većini zajedničko – dobre namjere posvojitelja s jedne i traljavost birokracije s druge strane koja djeci iz ratom ili prirodnim katastrofama zahvaćenih područja namjerno ili nenamjerno, kriminalno ili bez kriminalne nakane uskraćuju priliku – i pravo! – da znaju svoje biološko porijeklo. Bez te informacije, bez znanja o živućim roditeljima i rodbini, svako od te djece ostalo je zakinuto za mogućnost pune i istinite gradnje vlastitog identiteta. I put u raj može proizvesti paklene učinke…
autor: vecernji.ba
