OD – DO – Slike

Znate većina za onaj mučni zvuk budilice nakon alkoholom prikraćene noći, onaj hladan tuš na vreli mozak iz kog po defaultu izgoni nesalomivu odluku odsada pa nadalje i ubuduće
nikad više. E, tako isto i obećanja donesena na biciklu, drže ko ker ježa. Valjda zbog pogrešne odluke konstruktora da ga se kotura na samo dva, varljiva točka, postaje i sam
biciklist podložan varljivom razmišljanju i lakoprevrtljivim obećanjima. Znači, poželila guzica smijat se putu iako sam obećavo da neću više tako dug put, barem ne sàm. I nisam. Uzeo
sam još duži. I samo sàm jer samo tako i samo sebe mogu stavit pred takav izazov a da ga takvog ne vidim. Nitko ne prati te vijuge u glavi i na cesti tako pokajnički ko ja. Bilo tko pored
mene bio bi mi stovarište otežotnih okolnosti koje nađeš kad se zaputiš na takav put (nevolje najčešće nastaju kad nemožeš smirom sjedit kući, reče netko) a koje bi vrlo
vjerovatnim i opravdanim zvučale za prekid puta.

Ovako, oslonjen na sebe i dlanove koji i sad bride, samoosuđenički sam se otisnuo lijevom pedalom ispred stana na trasu Beč -Krepšić i kreno u motanje ceste ispod sebe i žičanog magareta i krčenje kroz nevolje, jednu za drugom. A bilo ih je. I tu je najbolje bit žaba iz priče koja je uspjela iskočit i pored odvraćanje okolice samo zato što je bila – gluva. Prva dva dana su prošla zgodno i stvorili varljiv osjećaj da je potok plitak. Ostala tri su bili muljevito dno i vrtlog struja. Gotovo neprekidni vjetar koji je biro i mijenjo tri od moguća četiri smjera. Pogađate koji je četvrti E,
on, vjetar, ni za trenutak nije pogodio. I tu počinjem da se osjećam kao starozavjetni Jakov koji se hrvao sa Bogom i zbog čega je dobio prvo ime pa onda narod tvrde šije i brojan ko
pijesak na obali. Udaro me sa boka, sa Dunava ali i sa obale a najčešće u prse, prečesto i predugo zbog čega sam sve češće, od vjetra pokidanog nervnog kostima, rzo u sedlu i ćutke
galamio pa, dobri Bože, koliko ti toga imaš a koliko mene ima pa istresaš i tovariš, iznova i iznova, i sve jače a vidi Božije oko da gubim snagu i jedva podnosim. Mea maxima culpa, zauzet bicikliranjem i orijentiranjem po danu a odmorom noću nisam Ga niti jednom zamolio da te uzde uzme u svoje ruke i povede po svojoj volji a ne po mojoj zasluzi.
Pa je i uzeo, onako kako je On znao da me sleduje. Pa mi je pored pogrešnog vjetra naizmjenično poturivo lošu cestu sa pijeskom kao podlogom, travnatu stazu po nasipu, zemljani, njivski put koji probija gume a ako je bilo tvrde podloge bila je pogusto prošarana rupama i jasno izraženim lomovima. Sve na štetu zglobova šake, koljena, stopala i jastùka gospođe sjedalice. Nešto malo uredniji bile su prilazi i izlazi iz gradova i kroz same gradove a i same zgrade tvorili su kakvu-takvu zaštitu od vjetra. Oni manji su zanimljivi kao dvodijelni
kroz koje Dunav tvori SL i HU stranu. Za zamislit je da će se jednog dana stopit u jedno, kao Budim i Pešta. Inače, veliki gradovi, Bratislava i Budimpešta, su spori za bicikliste koji imaju
dnevni cilj, jer im trače snagu i vrijeme kroz slikanje i ugušćan promet pa sam se pomirio sa jedinim izborom da mi je jedini put glavom kroz zid od nevòlja dok nešto ne prestane, nevolja
ili put. A prestalo je obadvoje i to tek na rampi, na silasku u selo. Tu je puko neki lokot u glavi, otvorila se neka brana, pa sam na tren zakreno glavu ustranu od srama od suza a čega me sad nije sram priznat. Saznanje da sam stigo svjetlo koje je, ko mrkva meni i magaretu, tako blizu a tako teško dokučivo, odmicalo uvijek ispred nas. Još jači je bio osjećaj polomljenih i pomjerenih unutarnjih granica što mi je davalo privid unutarnje snage i veličine, one koje se ne vide a koje meni znače i govore. I najvažnije, dobri susjed sa krunicom u ruci i pogled na crkvu su bili Božija ciljna vrata sa porukom; jel ti sad jasno, magarče masni, da sam stalno bio u navigaciji tebi ispred nosa, u svjetlu na kraju tunela, u obrisima svakog sljedećeg sela, u mišićnom tkivu i moždanoj tvari i da sam pušto samo rijetke oblake na tebe i da bez Mene nisi mogo do ovdje dobacit nikad.

Pored ovog krajnjeg, bilo je tijekom puta još lijepih, rijetkih ali svakako spomena vrijednih trenutaka. Susretljivost ljudi, prije svega. Granični prijelazi, ostatak takvih viđen “na našim prostorima”, ulaz u SR I ulaz u HR prošli su po službenoj dužnosti gdje ideš, šta nosiš. (Dal se posrećilo kojem carinskom murijašu ili službeniku da je neki zločin spriječen na samoj
granici a nakon što je zločinac prizno evo pošo sam malo u pljačku, imam pištolj i omanji pajser). Jedino me carinska službenica na Orašju oduševila kad je pogledala osobnu;
neznam odakle ideš ali nemaš još puno. Na prvom konačištu spremnost Thailanđana koji su živjeli kod Mađara Tomasa a koji su nudili da sprave nešto za večeru jer nije bilo ničeg u
blizini za okjepu. Pa su mi dozvolili da razgledam ergelu od tri konja, jednog ponija i dva predivna, povelika i još dva lijepa tovara a sve u Tomasovom privatnom vlasništvu i koje
Tomas koristi za svoj đir, ništa najam ni sport, što mi govori da im je tu ugodno. Teta u jednom malom mjestu u Mađarskoj koja me častila jutarnjom kavom jer nisu primali € niti
kreditnu karticu a zauzvrat je dobila pusu što je otprilike iste težine na vagi sporednih stvari a koje čine dan ljepšim.

Prenoćište u Soltu, zadnje u Mađarskoj, kod domaćina koji su svoj smještaj namijenili uglavnom biciklistima što i samo ime, Euro Velo 6, govori. Sam domaćin mi je uzeo bicikl iz ruku što govori o iskustvu sa umornim gostima. A domaćica ujutro poslužila, za trojicu, obilat doručak uglavnom iz domaće, svoje radinosti i toliko ukusno da za ostalu dvojicu nebi ostalo ništa, da su kojim slučajem bili u mojoj samilosti. Zadnja noć me zadužila kod Zajecovih u Zmajevcu, malom mjestu blizu Dunava a niže Batine sa čarobnom vinogradarskom ulicom gdje su vinarije, kušaone, restorani i apartmani. Zajecovi, povratnici iz Njemačke gdje su odrasli i gdje su djecu izrodili, odlučili su se za povratak na obiteljske korijene i u obiteljske kućice nakon što je najstarija od njihovih troje djece progledala drugim očima na život u Hrvatskoj i otisnula se prva od njih u njoj gotovo nepoznat Zmajevac. Za njom roditelji pa ostatak, prodaja nekretnine u Njemačkoj i kupovina u HR, ulaganje u vinarstvo i OPG. A ko rod rođeni, de da sklonimo biciklo, evo ugrijali smo, dođi na doručak, kako tvoji, kako život tamo i na kraju me oduševilo; de javi se kad stigneš. I javio sam im se, drage volje. Od kuće, gdje me ostatak obitelji, odbor za doček, čeko na cesti ko Titinu štafetu, sretni što me vide živa i ne baš potpuno zdrava ali guzobolju ne svrstavamo u ozbiljne boli jer dotična je, kažu, slična srcu; ne boli ali osjeća.

za krepsic.com – Stjepan Perikić

Comments

comments