Krepsic Veni Vidi Krepšić
…i to postaje sve više vidljivo kako gljive iz mraka rata i posle kiše nevòljà klijaju iz mrtvog panja pustoši kakvo nam je bilo selo u prvim povratničkim pokušajima. Mi starci smo, gonjeni domotužjem za našom prošlošću ili brigom za roditeljsku budućnost a nerijetko i jednim i drugim, Božiće, Uskrse, ljetne dopuste ili proširene vikende punog srca uživali u domovini a nismo primjećivali kako se zaraza ljepote rodnog kraja širi mladim srcima.
Često nesvjesno, ostavljali smo fini trag od zlatne prašine običaja rodnog kraja po kojem sve češće ide odluka mladih da svadbu proslave u rodnom kraju koja meni, osobno, prerasta u sve veću čast. Čast da ciknem u svom selu među svojim dragim ljudima, a kojih se nemogu nagledat onako Krepšićanske kakvim sve više postaju, stiže od mladih od kojih neki nisu ni rođeni tu a znaju koliko je tu dobrog i koliko dobrog čine nama, roditeljima. Ruku na srce sa kojeg je pao kamen strepnje onda kad smo shvatili da neću bit taj koji će ugasit svjetlo i zaklučat kapiju. Sad je više nego vidljivo da su taj teret skinuli sa nas i da će se oni pobrinut za nastavak o(p)stanka. Kako će bit poslije zadnje lopate neće me zanimat jer neću znat a što neznam – to me ne žulja. Ali sad raduje pomisao da postoje jaki stubovi u selu koji će priuzet i nosit dalje. Raduje me mlada pamet iz više razloga.
Prvenstveno što su pametniji od nas staraca. Pametnije postupaju kroz život i to postaje sve više vidljivo onom tko hoće da vidi. Ne troše socijalu u Mc D niti vrijeme u parku nego privređuju poslovima kojim se bave pa tako imamo među njima, što samostalnih što uposlenih, dobrih zanatlija, ekonomskih savjetnika, pravnika, menadžera, profesora… i to rade odgovorno i savjesno jer nisam čuo da je netko od njih pravno ili osobno gonjen. Znaju šta hoćè, za razliku od mene koji je znao samo – šta neće. Neću kući neću ni na pos‘o.
Drže se dosta zajedno i pored našeg propusta da im u tome pomognemo a što je posebna priča za natrljat na nos nama starcima. Nismo imali sluha za njih mlade pa da im ponudimo prostor i vrijeme gdje bi se mogli sastajat u svom krugu nego smo, umjesto interneta i TV-a nudili ražanj, roštilj i kazan i to u krugu obitelji, rodbine i susjeda i to baš govori o nama i našim dometima. Ja im se zato ispričavam i molim ih da nam to ne uzmu kao zlonamjernu grešku, bit će lakše razumljivo kao zatucanost. Ipak su, pametni kakvi jesu, stvorili neku zdravu jezgru društva i zajedništva koja je sve veća.
Religiski dobro potkovani, uspravljeni u molitvi i ojačani u vjeri daleko su od mene iz te dobi. Ni tele ni june, gluh na duhovnost, slijep na stvarnost, daleko od odgovornosti, vrtio dane ukrug iz kog je izašlo puko; gdje si bio? nigdje, šta si radio? ništa. Oni, naša djeca, imaju vremena za sve pa i da vode ozbiljne razgovore po pitanju tako opširne i duboke teme kao što je vjera.
I još nešto što primjećujem, kao jako i izraženo kod njih, jest stav prema budućnosti bez straha kojim mediji nastoje popunit sav prazni prostor ljudski gdje ima imalo radosti. Nemaju strah od braka, obitelji, doma…Ulaze u svijet odraslih a pritom oduševljavaju svojim postupcima i djelima. To su ona djeca za koje smo, i to javno, govorili da ne znaju ni vatru zapalit i da bi bili neizbježno gladni i žedni da im nije nas, roditelja. Ako me netko pamti sa takvim mišljenjem ovdje i sad se samoproglašavam glupim po toj temi. Jer, ova naša djeca postadoše pozlata Krepšića. Koristim ovu pisanu prigodu da ih pozdravim kao sadašnje i buduće Majke i Očeve i nositelje domaćinstava Krepšića.
P.S. Ako ovo i ne čujete od nas roditelja – NO SIKIRIKI, nismo daleko od ovog ali nemožemo otvoreno o tome zbog ono malo seljačkog a neosnovanog ponosa u nama.
P.P.S. Obratite nam se za pomoć, uradit ćemo to sa ponosom, još mi imamo snage i volje iako dronjcamo kako ni naše babe nisu dronjcale.
Stjepan P.
