Krepsic Veni Vidi Krepšić
Jesensko sam dijete pa volim jesen a ipak sam se, zbog upaljenih mišića ruku, nogu, leđa, čak i ponekih za koje nisam znao da postoje kao mišićno tkivo, doveo mržnji posve blizu a sve zbog ogrjeva za punca koji se moralo pripremit. Da ne tumačim zašto nije praktično zamrzit punca. Pogotovu u tim godinama, (mislim na punca) kad se nezna dal će potrošit sva a opet, tek mu je 95., možda ću i na godinu tako razmišljat, ako doživim (mislim na sebe). Nebitno. Barem sam se nagledo ranè jeseni.
A lijepa je naša jesen. Njene noći pod laganim pokrivačen nose umirujući lavež seoskih kućepazitelja, raspjevana zora istkana nadvikivanjem oròzà i natpjevavanjem pjevica, sve ranije večeri i kasnija jutra, rashlađena sitnom izmaglicom i jakom rosom pohvatanom na tanku paučinu tvoreći sitne suzice, dnevno ugodno sunce u kom se kupam od osvježenog zraka kao i rijetke, usporene mušice, dok čekaju da im sunce probudi krilia, raduje uši zvrndanje vršidbe kao da će svako zrno meni u džep a poljski miševi se, u paljetkovanju zrna što mašina, valjda je Bog tako dao, raspe njima za hranu, rastrče ogoljenim poljem prije negoli sami postanu hrana grabljivicama, miris kuvanog koma, vraćenog prirodi kao kusur posle zahvalne pripeke i posle svih probanja i coktanja. Tad, dok se borim da maknem osjećaj laganog nitastog dodira paučine sa lica, obavezno se sjetim da je – Mijoljsko ljeto. Bablje ljeto ga negdje zovu, upravo zbog tih svijetlih niti za koje se tumači da su od vješticã, vilenjaka, čak i Gospine kose, mada nisam nikad imo toliku hrabrost mašte da je zamislim sijedu. Rusi govore praktičnije, da su to zadnje mogućnosti babi da ugrije kosti ali, obzirom na bezobzirnost komunizma, nije mi čudno što tako misle.
Lišće počinje da opada, to drvo zahvalno pravi pokrivač majci zemlji i i povjerava svoj životni sok u zemljanu postelju da prezimi na toplijem. U istoj toj zemlji zvjerad, gonjena unutarnjim satom, pravi raspored sóbá, iznad zemlje, nebom kružeć, selice prave radpored leta a na zemlji ljudska vrsta pravi raspored vremena, obračune i planiranja; koliko mi je Bog dao ove godine i dal se isplati na godinu tako molit i toliko radit, čime bi se mogla nadolazeća zima, dokona i hladna, skratit i ubrzat, dali će i kadli djeca dolazit, dal da se snalazim za drva ili da se maknem njima u sigurnije i toplije zidove dok jaglaci ne procvjetaju ili ševa ne zapjeva, šta se prije pojavi u gradu i na betonu.
I sve je, vođeno udramljenim Božijim zupčastim pogonom, stavljeno na izbor pred kojim se mora, barem na tren, zaustaviti cijelo biće, podić pogled nebu i zahvalit se Svevišnjem na skladu, iako mnogima ne izgleda.
Dijete sam jeseni,u glavi mi se zrcale žuta, narandžasta i smeđa, rentgenske zrake bi razaznale bundavu. I poneko od ljudī bi ali ta me maštovitost ne dira jer odavno znam da je to Bogomdani sklad nesklada nesavršenih ljudi, kao što reče ludi pjesnik.
/Stjepan Perikić /
