Naslovna / Nekategorizirano / U Bosni pod Turcima – priredio p. Mato Anić

U Bosni pod Turcima – priredio p. Mato Anić

Uvod: (1)

Prije pet godina župa Navještenja Blažene Djevice Marije iz Velike Gorice izdala je knjigu Pisma iz doline Vrbasa. Autor knjige je svećenik trapist Franz Pfanner koji je 21. lipnja 1869.  u Delibašinu Selu kod Banja Luke osnovao prvi i jedini trapistički samostan „Marija Zvijezda“ u BiH.

U knjizi koja je izdana u prijevodu gospodina Stipe Bilića (koji mi je poklonio ovu knjigu) donešena su izabrana pisma koja je pater Franz pisao svojim brojnim prijateljima, znancima i dobročiniteljima.

Iz izbora ovih pisama saznajemo kako su živjeli tadašnji stanovnici Bosne: Bosanci (katolici), Grci (pravoslavci) i Turci (muslimani), kako ih je on nazivao.

Knjiga ima 125 stranica i kad sam je počeo čitati bio sam oduševljen onim što sam našao na njezinim stranicama. Odmah mi se rodila želja da barem ponešto podijelim i sa vama, dragim čitateljima portala našeg sela i župe. Ritam članaka zavisit će od moje revnosti i organiziranosti.

Prenijet ću Vam dosta zanimljivih stvari o nama, Bosancima katolicima: kako smo se odijevali, što smo jeli i pili, o načinu života, gradnji kuća, odnosu Turaka (bosanskih muslimana)  i pravoslavnih kršćana (Grka kako u pismima veli p. Franz) prema nama katolicima, itd.

Trebamo znati da je to vrijeme kad je Bosna i Hercegovina još pod Turcima i vjerojatno smo rijetko čitali pisma i bilješke čovjeka koji je sa Zapada  (Langen kod Bregenza u Voralbergu) došao u Bosnu u to vrijeme.

U narednim člancima donijet ću vam opširnije o svemu, a za početak evo što piše o puku kojeg je našao u okolici Banja Luke: „Srce ovog naroda jednako je lijepo kao i njegova zemlja i doista je šteta da je tako malo podučen. Kada bi ga se podučilo, mogle bi se s njime učiniti mnoge velike stvari“ (5.5.1874).

Za razliku od zapuštenog puka nad kojim je začuđen, pred prirodnim ljepotama Bosne je zadivljen. Iste godine o njezinoj ljepoti svom prijatelju u Austriju piše: „Netko izvan Bosne teško može zamisliti ljepotu ove zemlje… Otkako sam prokrstario Bosnu, često sam razmišljao: ‘Ti Bosno, nipošto nisi najmanja među turističkim zemljama Europe“.

Dragi prijatelji! Volio bih da i vi, kao i ja dok sam čitao ovu knjigu, doživite ponos što ste Hrvati iz Bosne i Hercegovine, te veliku zahvalnost i suosjećanje prema našim precima kad budete čitali (ako već niste) što su i koliko prepatili pod Turcima. A nije to tako davno bilo!

Početak gradnje crkve i samostana (2.) 

„Otkako polumjesec tmurnim sjajem obasjava Bosnu, sve je ondje podivljalo. Samo nebesko Sunce daje život kršćanstvu“.  Ovim zapažanjem o. Pfanner započinje jedno od svojih pisama prijateljima u Austriju. Kako bi izmijenili tu tmurnu situaciju, južno od Save, prema Banjaluci su došla dvanestorica patara i braće koja su se ondje skućila. Počeli su sa krčenjem šume kako bi dobili polja za hranu, gradnjom crkve i samostana, potom su nastavili s gradnjom škole za dječake, pilanom, sadnjom repe itd.

Prilikom gradnje samostanskog podruma napravili su i podrumske prozore, no kad je turska (bosanska) vlast to vidjela, paša je odmah tražio da se zaustavi gradnja jer su ga prozori podsjećali na otvore za topove što je opasnost za državu. Kako bi riješio zabranu daljnje gradnje. o Pfanner je morao otići sve do Istanbula do velikog vezira za pomoć. Vezir je dozvolio i tako je eto riješena vjerojatno prva građevinska dozvola za Hrvate u Bosni. Za razliku od bosanskih muslimana, Turci u Istanbulu su čak tražili da trapisti naprave i školu a naročito su bili oduševljeni idejom da svećenici izgrade sirotište u kojem će siromašne dječake podučavati zanatima i poljoprivredi. Samostan i crkvu gradilo je 70 do 80 radnika i za sve njih je svaki dan trebalo osiguravati hranu, no trapisti su preko svojih dobrotvora sve nekako pokrivali.

Prva Tjelovska procesija poslije 400 godina

Nije se doduše održala na otvorenom nego u unutrašnjosti samostana, ali o. Pfanner svejedno to hvali i ističe kako su Turci koji su to dozvolili tolerantniji nego neki liberalni europski režimi (prosvjetitelji) tog vremena koji su istu u svojim državama branili.

Katolici su za tu prigodu skupljali poljsko cvijeće na livadama i poljima i donijeli kao svoju jutarnju žrtvu, kako reče o. Pfanner, ne znajući još kako će to cvijeće upotrijebiti jer, kako i sami rekoše, nešto slično još nikada nisu vidjeli. Osim njih i cvijeća, radnici su se popeli i na hrastove i bukve kako bi natrgali pune košare lišća kojim su posuli put.

Kad je procesija bila spremna povorka je krenula. Na čelu kolone su išli trapisti, Presveto a iza njega „obuveni i bosonogi Bosanci moleći svoj Oče naš s velikom pobožnošću i vidljivom radošću“. Zvono još nije zvonilo jer ga naprosto još nije bilo. A da ga ima „ono bi tada imalo ozbiljno zadaću, dnevno zvoniti preko rijeke Vrbasa i kroz njezinu dolinu, te tamo u gradu zaglušiti Turčina puno ranije nego što on s minareta svoje džamije pozove na jutarnju molitvu, te još često u danu da pokaže da kršćanin mole češće nego Turčin“. Možda mu motiv nije baš nešto duhovan, ali nam nije ni nepoznat ni rijedak sve do dana današnjeg.

Kaže o. Pfanner da se Turčinu sviđa kad se moli, pa ovdje više drže do katolika nego do šizmatika (pravoslavnih), jer katolici više mole. Sviđa im se i kad prolazeći pored samostana čuju kako svećenici mole psalme i pjevaju.

 

Jedan dan u Bosni (3.)

 

Ovim člankom dragi čitatelji, počet ćemo opisivati kako izgleda jedan snježni dan u Bosni, kako su se naši preci odijevali, hranili itd.

Članak je pisan 19. studenog 1871., dakle evo skoro točno prije 144 godine. Kaže pater Franz da su zimski dani inače tmurni i tužni, no u Bosni su oni prepuni mira i tišine. Možeš ići, veli on,  od jednog kraja do drugog dolinom Vrbasa i u stotinu koliba pitati koliko je sati, i nitko ti neće točno znati reći. Niti kad je podne, kad je kindia (tri sata poslije podne) niti koliko je još do akšama (zalaska sunca). Ako Bosancima zvijezda s neba ne kaže koja je dob dana, nitko od njih neće znati. Naime, ni u jednom selu nećeš naći sata, ni džepnog ni zidnog. O kuhinjskom da i ne govorimo, zaključuje o. Franz.

Možeš li zamisliti, pita dalje o. Franz svoga prijatelja, kolika je radost ovih katolika koji svoje čistilište imaju već ovdje na zemlji. Od kako su trapisti stavili zvono na zvonik oni se istina ravnaju prema njemu, a potom se s tugom u nastavku pita, koliko će još dugo ovaj narod ostati zanemaren. Zašto se toj zemlji Bosni posvećivalo tako malo pažnje? Nju, ističe otac Franz, nitko zapravo i ne poznaje. Čovjek bi pomislio da se Bosna nalazi u Kurdistanu ili na krajnjem jugu Tihog oceana, a ne da graniči neposredno s Austrijom (Hrvatska, odnosno Slavonija je tada bila u sastavu Austrougarske). Prije se može, primjećuje o. Franz, pročitati pedeset izvješća o zemljama izvan Europe nego i samo jedno o Bosni.

Naime o drugim misijskim zemljama misijski časopisi donose barem godišnja izvješća a o Bosni ni toliko, konstatira p. Franc. Ti nas časopisi izvješćuju o događajima u Kini i područjima Oregona, o kristijaniziranju crnaca na Nilu i ekvatoru, o svakojakim planovima koje valja osmisliti, velikim iznosima novca koji su za to darovani, a za našeg susjeda, „brata Lazara“ (Bosnu) koji leži pred našim vratima (aluzija na Isusovu prispodobu o bogatašu i siromašnom Lazaru), koji sav u ranama leži pred našim vratima, toliko je bespomoćan da nas se ne usudi zamoliti čak ni mrvice s našeg stola.

Što još više upada u oči jest da ovo neznanje o Bosni ne vlada samo u Njemačkoj, Francuskoj i na dalekom Sjeveru, nego čak i u obližnjim slavenskim zemljama Austrije. Naime, hrvatski ili slavonski svećenik tako je malo informiran o stanju u Bosni, kao i tirolski ili bavarski. Neki znatiželjnik samo eventualno pređe Savu i odmah se vraća, a do Banja Luke daju se namamiti samo židovski trgovci i zelenaši radi zarade. Dok stotine svećenika misionara odlazi u poganske zemlje neopterećeni jesu li tamo dobrodošli ili ne, ni jedan ne pruža nogu preko Save i Une da pita kako su tamo naša katolička braća.

Zato, na kraju svog pisma o. Franz uzvikuje: „Na Dunavu, Innu i Rajni želim stoga ispripovijedati da Bosna postoji“ i zato je jednom svom pismu dao naslov „Bosanci i trapisti“.  

U idućem broju ćemo donijeti opis kako su se Bosanci u turska vremena odijevali.

Kakvo su se odijevali (4.)

Odjeća

Kako su se Bosanci odijevali, o. Franz opisuje teko što je najčešće uspoređuje s njihovim habitima (redovničkim odijelom), no ja ću tu usporedbu preskočit da vas ne zamaram previše, a donijeti njegove doslovne opise naših predaka pod Turcima pod kraj devetnaestog stoljeća.

Evo njegova opisa naših sunarodnjaka iz tog vremena.

Bosanski je seljak odjeven u bijelo vuneno platno, muškarce u hlače a žene u suknje. Preko toga nose prsluk, ili kratku kapu do koljena. Njihovo je odijelo jako grubo, 10% grublje nego naše redovničko, kaže o. Franz (a oni su jedni od najstrožih redova u Katoličkoj crkvi!!!). No to nije ni čudo ima li se u vidu kako je izgledao tkalački stan tog vremena  u Bosni.

Ono što se u civiliziranom svijetu smatra strogošću, ovdje u Bosni je to delikatesa, tj. udobnost i slabost.

Spomenuta je odjeća gruba i od vune, ali. o Franz veli da mnogi nemaju ni toga, pa su čak i zimi odjeveni u tanku lanenu odjeću. Prsluk i plašt su im tako kratki da ne pokrivaju ni prsa, a komo li trbuh. Lanena im košulja ne pokriva ni vrat ni prsa. Sliči halji robova bez ovratnika i razrezana je do trbuha. Tako razgolićeni, Bosanci hodaju i  zimi i ljeti.

Obuća

Glede obuće, Bosanci su još siromašniji. Bosanac za čarape i ne zna. Umjesto čarapa oni pletu vunene gamaške koje su otvorene s jedne strane i dosežu listove. Često su tako uske da ne obuhvaćaju debljinu nogu, no vežu ih vezicama koje su nešto duže. Cipele i čizme Bosanac nikad ne nosi. Mogu si priuštiti samo opanke, tj. okrugli komad svinjske kože, na čijem je vanjskom rubu izbušeno mnogo rupa kroz koje se provuče tanki  komad kože kao remen, te zategne kao kod vrećice za duhan. U tu vrećicu koja pokriva samo taban i prste oni stavljaju nogu. Žene se obuvaju na isti način.

Naravno da je noga kod prvih koraka po mokrom tlu mokra do kože. Još i gore, takva je „cipela“  od svinjske kože nakon osam dana izderana i nepopravljiva. Nakon toga Bosanac hoda samo u čarapama ili obojcima a na kraju i bos. I tako s poderanom obućom ili bez nje, hoda kroz sve i svašta, po snijegu kao i po dubokom blatu, tako da je uvijek mokrih nogu. Štoviše, često se vidi da mu je sve na nogama smrznuto. Dok naši radnici hodaju, nastavlja opis o. Franz svojih nadničara, pri svakom koraku im voda prska  iz obuće, ili pak u nju ulazi. S mokrim nogama rade po cijeli dan a noću u njoj legnu uz peć da se osuši. Promatrajući, mogu samo uzdisati nad ovim narodom, konstatira o. Franz.

Idući put donosimo opis ljetne odjeće i gdje Bosanac drži lulu i čakiju.

Đe je bosanac držo čakiju i kuburu (5.)

Đe je dakle, Bosanac držo čakiju i kuburu? Kako bismo dobili odgovor na to pitanje, moramo znati kako je izgledala bosanska ljetna odjeća.

Muškarci su ljeti nosili samo lanenu košulju i hlače. I muški i ženski preko te odjeće su bili opasani vrlo širokim pojasom – kojega nazivaju pas. Ovaj pojas je s prednje strane tj.,  preko trbuha složen u niz širokih nabora te istovremeno služi kao spremnik za različite stvari koje se iz tih nabora mogu brzo izvući.

E sad dragi čitatelji, dolazimo do odgovora na pitanje đe Bosanac nosi svoju „prtljagu“. Za taj pojas, on je naime  stavljao dugu lulu, kremen, dugi nož, jednu vrstu kliješta za žeravicu (za paljenje duhana), dva do pet pištolja (!!!) čiji kundak viri, a poredani su jedan pokraj drugoga i obično napunjeni (!!!). U ovim neprobojnim kožnim naborima nalazi se i vrećica s novcem koja igra važnu ulogu, a ne nalazi li se vrećica tu, onda je čojk uopće nema.

Jarane moj, ko što vidiš, tu je i rajfajzen bank, i drina, i glock i sve svakog časa spremno za boj. Iz opisa je očito da je „čakija“ nekad bila duža nego danas. Reče stara poslovica da „mudrac sve svoje nosi sa sobom“. Hm, nikad se ne zna kad će boj s Turčinom da se zametne.

Kod žena je stvar malo drugačija. Odjeća im je slična al „prtljaga“ i „gepek“ drugačiji. Naime, ljetna košulja kod žena je isto lanena ali  duga do gležnja a oko bokova je nose svezanu povezom. Na tom povezu sa prednje i stražnje strane visi komad izvezenog platna. Budući da na tom pojasu nedostaje spremnik za različite stvari (ko što ih imaju muškarci), stvari koje nose stavljaju kroz prorez u košulju. Tako pojas oko bokova košulju pretvara u vreću. Doduše to znaju katkada napraviti i muškarci ako sve potrebno ne stane za pojas.

O. Franz kaže da je takve odjevene Bosance vidio i na tržnici i u crkvi i na polju. Košulja na prsima je uvijek nečim natrpana. A kako obično nisu imali do jedne košulje a torbici ni traga, u košulji je sve završavalo; i jaja i jabuke i sir, naprosto sve što nose završi u prorezu košulje. Štoviše, o. Franz pripovijeda da kad bi k njemu došli po kakav lijek ako im je dijete ili konj  bio bolestan, onda bi ispod košulje znao izvaditi jabuke, ali i kokoš ili šta već ima,  u zahvalu za lijek. U svakom slučaju Bosanac bez poklona ne ide u goste pa makar donio i koji klip kukuruza u košulji.

Svečana odjeća naših Bosanki i Bosanaca  (6.)

Da naši dukati oko vrata nisu samo novijeg datuma, potvrđuje i o. Franz. Naime govoreći o svečanoj odjeći, kaže da su košulje koje su nosili naši preci vrlo često umjetnički izvezene i ukrašene čipkom te obložene dukatima i francima (nadam se ne švicarskim).

Ljeti, radnim danom, muškarci nose vrlo tanke košulje s vrlo širokim rukavima. Rukave podižu preko ramena i prednje krajeve drugog rukava vežu iza vrata, tado da su im ramena napola gola. Prsa su zbog velikog proreza gola do pasa, i zato često preplanula, tako da se može reći da je Bosanac napola gol. Tako odjeveni Bosanci o. Franza su podsjećali na Židove koje je vidio na postajama križnog puta a što mu je kao malom dječaku bilo odvratno. Zato se i kao odrasli čovjek morao malo svladavati pred  našim precima da ne pokaže odbojnost spram našeg odijevanja. Ali, i o. Franz, kao i njegova subraća izazivali su čuđenje kod naših Bosanaca vidjevši ih kako se znoje u svojim debelim habitima.

Što se pak tiče obuće, svi stanovnici ondašnje Bosne su uglavnom hodali bosi. I to nije bio slučaj samo kod najsiromašnijih kako donosi o. Franz, nego kod svih bez iznimke. Bogati, staro, mlado pa čak i knez, posvuda idu bosonogi: u konak (sud), u crkvu, polje i u šumu. Niske čizme obuvaju tek kad se žele svečano odjenuti.

A ono što je zajedničko svim istočnjacima više klase, jesu hlače poput dimija. Ove hlače dosežu do gležnjeva (jednako duge kao što ih danas po Sarajevu nose vehabije). Ove su hlače od gležnjeva do koljena vrlo uske i čvrsto priliježu uz listove, a ispod koljena su svezane lijepom trakom. Ali su zato od koljena do kukova neopisive, ističe o. Franz. Naime radi se o neprobojno nebrojenim naborima i nitko ne može pravo izmjeriti širinu tog volumena. Uopće se ne može uočiti jesu li razrezane negdje ili ne. Otraga pak, od leđa prema dolje, visi jako puno sukna, tako da dolje niže ne vire samo dvije noge, ne bi se moglo reći koliko je zapravo insana u ovim hlačama.   Tko ima više novca ima više nabora na hlačama. Tako je kod muških.

Kod ženskih pak (opisuje samo kršćanke jer su muslimanke pokrivene), bogatstvo i stalež se ogleda u ukrasu za kosu. Koja ima više novca, ili se pravi da ima, nosi više dukata na čelu i u kosi.

Najskromnije su seoske žene. One se zadovolje bakrom, austrijskim bakrenim krajcarima, olovnim prstenovima i sakupljenim naprstnjacima, koje vješaju na vrhove pletenica i koji neprestano lupaju po leđima tijekom hodanja.

  1. Fraanc kaže da je posebno veličanstveno kad se katolici skupe na neke velike blagdane. Tada svi redom odijevaju najbljelji lan. Rukavi i pregače su još više ukrašeni vezom i opšivenim platnenim figurama. Svi novčići koje su ljudi imali kod kuće vide se na njihovim vlasnicima i vlasnicama, obješeni na žarko crvenom prsluku ili na čelu.

Reko bi cigo, ima se pa se jede…Aj selam svima od vehabija i ostatka Sarajlija.

 

Što su jeli i pili naši preci! (7.)

Hrana!

I kad je riječ o hrani bosanskih katolika, o. Franz pravi usporedbu sa hranom koju jedu oni-trapisti (jedan od najstrožih  katoličkih redova!). U to vrijeme je kolao glas da trapisti jedu najlošija jela. No, kad je o. Franz vidio što jedu Bosanci, promijenio je mišljenje. Naime trapisti u svoja jela ne stavljaju nikakve začine, nikada ne upotrebljavaju ulje, a u vrijeme posta ne jedu meso, ribe, ni jaja. Ali kad je vidio da Bosanci samo jednom dnevno jedu i to samo topli kukuruz ili turski  kruh koji je pečen bez kvasca i koji je jako tvrd, smjesta je promijenio  uvriježeno mišljenje. Istina, kod onih bogatijih Bosanaca na stolu se nađe još glavica kupusa koju su ukiselili, a kod drugih sretnika i nešto graha, a vrlo rijetko mlijeko uz kruh jer ga njihove krave nemaju, ali što je i sve to! Jaja naime prodaju za druge neophodne stvari što je slučaj i sa svinjskim mesom. Jednom riječju njihova je glavna prehrana slatki beskvasni kruh od kojeg imaju veliki trbuh, ali malo snage. Vjerojatno od ovakvog kruha skoro svako dijete ima glista.

Zato su i djeca naših predaka iz toga vremena bila blijeda, velikih trbuha i otupjela pogleda. Tako oboljelu redovito bi dovozili na konju o. Franzu da ih izliječi a on bi im za vrućicu i gliste davao kinin i medenjake koje je sam pravio. Tako je u njegovom samostanu Mariji Zvijezdi ozdravilo stotine djece. Da ovaj narod nema u sebi neke druge životne snage – primjećuje o. Franz, davno bi bio uništen.

Naime, trapisti se isto hrane isposnički, no jedu puno različitog povrća, za razliku od Bosanca koji su od povrća jeli samo kupus. Njima je sve strano osim luka i kupusa. Kad im je jednom o. Franz na pijaci ponudio višak njihova rasada nitko nije uzeo ni zabadava. Ta, tursko vrtlarstvo nije nikakvo, pa ni oni kao ni naši preci nisu ni znali za juhu. Čak ni samu riječ juha, Bosanac nije poznavao.

Piće!

Bosna bi po svom položaju mogla biti i vinska zemlja, ali se vino nije proizvodilo. Turčin ga nije htio i nije ga pio iz vjerskih razloga, a Bosanac iz siromaštva. No, zato su i Turčin i Bosanac pili više rakije nego trapist vina. I to – a šta da se radi, vrlo loše kvalitete koju, tako veli o. Franz, u drugim je krajevima ne bio pio ni pijanac (daj šta daš!). I kao što su djeca bila blijeda od kruha i glista, tako su naši mladići i odrasli muškarci imali siva, rakijska i kukuruzna lica. Promatrajući to stanje naše raje, o. Franza je znao uzdahnuti: „ Ah, kojem bi liječniku uspjelo izliječiti ovdašnji narod od njegove rak-rane“.  Ali se u odsutnosti liječnika i terapije, o. Franz dosjetio drugom rješenju! Da ih spriječi da ne piju toliko rakije, on je odlučio od njih otkupiti šljive i osušiti ih.

Čitajući ove retke, i sami možemo uzdahnuti: kako se teško u Bosni pod Turcima živjelo!

 

Bosanska kuća (8.)

„Bosansku kuću je lakše sagraditi nego opisati, jer kod opisivanja postoji opasnost da se sve čini poput laži“. Tako opis naših kuća u starini počinje o. Franz.  I u daljnjem ću tekstu, poštovani čitatelji, uglavnom preuzimati doslovne rečenice o. Franz, jer govore dovoljno same za sebe. Te kuće ili kolibe toliko su male i od dima tako crne, da se i ne vide među stablima šljiva. Inače, tako lijepa bosanska okolina zbog toga je tako monotona jer zelenilo okoline nije ugodno ispresijecano snježnom bjelinom kuća kao u civiliziranim okolinama. (Ovo je pismo pisano tijekom zimskih dana, pa stoga spominjanje snijega i bjeline). Ali je pisac ovih redaka opet oduševljen ljepotom Bosne koju uspoređuje sa ljepotom Porajne. Ovdje, kaže on, postoje mnogi predjeli koji bi mogli konkurirati predjelima Rajne kada bi se u predjelima Rajne uklonile kuće, dvorci i vinogradi, dakle djela ljudskih ruku. Ali ono što njega tišti jesu uvjeti pod kojima žive bosanskih katolici u toj prelijepoj zemlji. Opis je tako jezovit da podsjeća na život logoraša u koncentracijskim logorima. Čujmo njega: „Zbog toga ovi predjeli izazivaju stalnu bol; u svakom pogledu odasvud gleda smrt, iz svakog sela, iz svakog prozora, iz svakog lica, gdje Turčin vlada, živi i kreće se“. (A ovo je samo koju godinu prije Austrougarske aneksije. Kako li je tek bilo koje stoljeće ranije!?!).

Potom nastavlja opisom jedinog krivca: „Turčin zna samo trošiti i uživati, ali ne i stvarati i proizvoditi; da, proizvoditi zna gliste, kao i prezreli sir, štete, kao i odbačene čarape, trulež i daždevnjake, kao i ustajalu vodu“. Dakle, svu tu ljepotu Bosne ponosne, narušava Turčin svojom strahovladom.

Nakon što si je o. Franz dao oduška imenujući isključivo Turčina kao krivca zbog ovakvog odnosa prema raji i okolini, prelazi na opis gradnje jedne najamničke bosanske kuće. I sama kuća naime dočarava svu bijedu naših predaka.

 

Gradnja kuće

Za gradnju bosanske kuće, osim umijeća ne treba nikakav pribor. Ode se u najbližu šumu, posijeće se hrast a iz njegova debla isijepaju se daske te se polože po dužini, širini i debljini. Zatim se te daske na leđima odnesu do gradilišta ili – ako se ima, volovskom zapregom. Potom se podignu četiri zida, visoka optrilike četiri stope, kvadratnog ili izduženog oblika. Dugi su dva do tri a široki dva klastera. Na njih se položi hrastova šindra i kuća je pokrivena. Ulaz bude tamo gdje su daske (slučajno ili namjerno) prekratke. Budući da je ulaz ponizak, pa da se prilikom ulaza ne udari glavom u nadvratnik, na saginjanje na vrijeme upozorava još niži krov od šindre.

U sredini je – barem u boljim kućama, jedan pregradni zid koji jednu polovinu kuće pretvara u sobu. Ali u većini kuća tog pregradnog zida nema, pa je cijala kuća (koliba) zapravo samo jedna prazna soba.

Podova uopće nema, nego je gola zemlja na kojoj živi cijela obitelj. Na toj se goloj zemlj sjedi, spava, jede, kuha, radi, i sve to bez stolice i stola.

Na tom tlu, u sredini, gori vatra dan i noć, ljeti i zimi. Kad naime ne treba za grijanje ukućana, treba za  pečenje kruha. Kada se zamijesi tursko brašno s vodom u jednu kuglu tijesta, ukloni se žar na jednom mjestu i na to toplo mjesto stavi se tijesto koje se zagrne vrelim pepelom i tako se peče kruh.

 

Kada se sin oženi, gradi sebi novu kolibu, još manju pokraj ove postojeće. Ona je tako mala da u nju jedva stane ležaj za tek vjenčane. Naime vatra se u njoj uopće ne loži, nego svi mladi bračni parovi i njihovo potomstvo dolaze k zajedničkoj vatri u prakolibu najstarijeg i zajednički jedu iz ognjišta. Zbog toga se vrlo često nađu u jednoj kolibi dvojica, četvorica ili čak i šestorica oženjenih sinova ili braće i sestara. Svi sa vlastitom obitelji ali su svi ovisni o poglavaru obitelji, koji ne mora biti najstariji po godinama, ali uživa povjerenje svih ostalih i on sam upravlja vrećicom (kućnom blagajnom)

 

Bosanska „palača i jogi“(9.)

 

Bosanska kuća nema prozora, nego tek rupa koja služi kao prozor, ali na njem nije staklo nego papir. Konstrukcija kuća je takva da kroz spojeve dasaka lako mogu proći čak i ptice, no te rupe između dasaka služe ujedno i kao dimnjaci jer ih Bosanci nisu gradili. Ali i ovakve jadne i siromašne, su zapravo kolibe bogatijih, tj. kmetova koji već duže vrijeme žive na jednom (najamničkom) posjedu. Kmet početnik ne gradi tako „raskošno“. On naime u zemlju, u krug, zabije stupiće a potom ih ispreplete tankim savitljivim hrastovim granama. Krov je od slame ili kukuruzovine. Takva „vila“ traje do druge generacije, dakako s popravcima. Tek druga generacija se odlučuje na „palaču“, tj. na kolibu od drveta. Doduše – tek poneka koliba, od onih koju se napravljene od grana, se zamaže blatom.

A sad kratko o „krevetu“! Bosanac liježe na goli pod pokraj vatre ili se posluži jednom dugačkom šindrom na koju se ispruži kao prevrnuta vreća brašna s rukom ispod glave. Kad Bosanac legne na trbuh i s obje ruke ispod glave, da mi prostite, sliči psu što često glavu stavlja na prednje šape.

Tako leži cijela obitelj oko vatre. Najbliže vatri su djeca a potom odrasli. Djeca spavaju u košulji i to im je jedina odjeća i zimi, a odrasli spavaju potpuno odjeveni te često i s mokrim nogama, odnosno obućom koja se tako na nogama suši preko noći. Djeca pak do svoje desete, petnaeste godine uopće ne nose obuću, nego hodaju bosi. Inače je zanimljivo da manja djeca su imala na sebi i manje odjeće, tako da dijete u kolijevci nema uopće nikakve odjeće a ono malo veće, koje može sjediti, dobije samo košulju. Njihova košulja je duga do ispod bokova i kako rastu dobivaju sve dužu košuljicu. Djeca školskog uzrasta imaju košuljice duge do koljena a djevojke za udaju, imaju košulje do gležnja.

Zato su bosanska djeca jako čvrsta i otporna na velike hladnoće i vremenske nepogode. Oni pak koji nisu izdržali svu tu hladnoću i tešku probu, nisu bili predodređeni za stanovnike Bosne. O. Franz kaže da je šteta što tako prekaljene Bosance nisu Turci uzimali za vojnike ili Prusi u svoje postrojbe, jer su od malena navikli i na kampiranje i na logorovanje. Štoviše, pisac ove knjige veli da ih čak manje boluje od reumatizma i raznih upala nego u razvijenom svijetu po velikim gradovima.

No, zbog otpornosti koju Bosanac stekne zahvaljujući svom hladnom noćnom ležaju i otkrivenosti, budući da spava pored vatre, u dubokom snu viša puta biva opečen, poglavito noge. Zbog opeklina čak znaju ostati i bez dijela noge, ali ne samo zbog opeklina nego i zbog promrzlosti, što se često događa u opijenom stanju. To je tako tragično, da se u Bosni zbog iznenadne hladnoće i dubokog snijega u svakoj kući u selu pronađe po jedno smrznuto tijelo. To je naime zato što Bosanac nikad unaprijed ne priprema drva za zimu, štoviše, kao da daju prednost baš mokrim drvima jer ona sporije gore i daju laganu vatru. Zato oni svaki dan idu u šumu i donose zeleno ili svježe drvo.

Eto, za sada dosta o ovim bosanskim „divotama“. U idućem broju o običajima kojima se Bosanac čudi (kod Trapista).

 

Čemu se trapist čudi kod Bosanaca (10.)

 

Poštovani čitatelji, vjerujem da ćete i u ovom članku doznati neke zanimljivosti o našim precima ali i gospodarima (Turcima). One se najbolje uočavaju uspoređujući stil života i običaje međusobno. Ovdje ćemo donijeti neke pojedinosti iz života trapista, Turaka i Bosanaca.

Počnimo od Turaka. Među njima postoji (govorimo o Osmanskom carstvu-ne znam kako je sada) klasa ljudi koja ne radi nikakav ručni (fizički) posao ali oni su gospodari zemlje. Zovu se efendije, pismoznanci, dakle oni koji znaju pisati. Njima zemlju obrađuju Bosanci, najamnici, tj. kmetovi. Naši su dakle preci u tursko vrijeme bili bezemljaši.

Kad su trapisti došli u Bosnu oni su kupovali zemlju i obrađivali je. To je prva stvar koja je dobrim Bosancima zadavala glavobolju. Imaju zemlju a nemaju kmetova. Istom su se čudili i Turci. Obino su to čuđenje, videći trapista gdje radi,  izražvali uzvikom: „I ti radiš“. Bosanac naime, ukoliko je u džepu imao par dukata, više ne bi radio dok ih ne bi potrošio. Valjda je učio od Turčina koji ne radi jer ima.

Čudio se Bosanac trapistu i što ga glava ne boli kad čuje što ovaj sve zna i radi. Promatrajući tako redovnike koji rade a imaju, Bosanci su počeli shvaćati da se može i smije raditi i kad se ima što jesti. Naš je narod tek postepeno trebalo učiniti radišnim. Zato se vi, dragi naši gastarbajteri, tako lako snađete u Austriji kad su nas Austrijanci još u 19. st. učili i naučili raditi.

Nadalje, Bosanc se čudio trapistu kad šuti. Toliko toga znaju a tako malo govore. No, da budemo malo samokritični. Obzirom koliko je malo toga Bosanac znao, mogao bi uvijek šutjeti. Nije naime ništa znao o vanjskom svijetu, o novinama, ništa o politici. Jadan jedva je znao da priko Save (u Slavoniji) ima ljudi jer mu Turčin zbog manjka radne snage i veličine posjeda, nije dao da napušta zemlju. Niti o zanatu nije mogao raspravljati kad nije znao niti jedan. No, ipak je brbljao po cijeli dan. A kako nisu naučili raditi, onda su ih redovnici redovito morali upozoravati da manje brbljaju a više rade, odnosno da manje puše, jer im je lula bila uvijek u ustima. Uz rakiju, pušenje im je bio veliki porok.

Potom, čudio se Bosanc trapistu i što rano te često ide u crkvu. Naime trapistička su braća s poslom započinjala već u 3 sata ujutro a u crkvi bi provodila po četiri a svećenici i po sedam do osam sati. Za razliku od njih, Bošnjo po cijeli dan sjedi ili ležu u svojoj kolibi, ne mičući se ni centimetra (čini se da nismo daleko bili Crnogoraca). Tolikoj molitvi se doduše nisu čudili samo katolici nego i muslimani, jer su bili mišljenja da samo oni mole, ili barem da mole najviše, u što je naš Bosanac lako povjerovao. Sa pravoslavnima se ne treba usporođivati jer oni su vrlo rijetko molili. Kaže otac Franz da na većini mjesta izvan grada njihovi popi služe godišnje dvije do tri mise (Božić, Uskrs, te Duhovi ili glagdan sv. Petra i Palva). Imali se pritom na umu da su u to vrijeme crkve u Bosni velika rijetkost, onda je slika još kompletnija.

Katolici su doduše imali svaki dan misu, ali se to odvijalo u tajnosti i skrovitosti. Izvan crkve nisu iskazivali neke vjerske znakove što je vjerojatno strah koji je ostao od ranijih progona. Ali se zato Turke moglo vidjediti gdje mole na bilo kojem mjestu ovisno o vakatu. Tek kad su otkrili da se trapisti i noću dižu na molitvu, onda su i sami bili malo ponizniji.

I na kraju, dakako da je se Turčin najviše čudio što trapisti nisu oženjeni. To im nikako nije moglo ući u glavu. Dodamo li tome da Turčin nije mogao shvatiti ni da trapist svoje liječničke usluge ne naplaćuje, manje-više zaokružujemo popis stvari kojima se Bosanac i Turčin čude kod trapista.

Nastavlja se….

p. Mato, Krevšić-Sarajvo

 

 

Comments

comments

Pročitajte još

Ribolovci iz Hrvatske i BiH uhvatili “zlatnu ribicu” od 60 kilograma

Zlatna ribica, kako su je nazvali, teška je oko 60 kilograma, samo još nisu utvrdili …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *