Krepsic Veni Vidi Krepšić
Hrana!
I kad je riječ o hrani bosanskih katolika, o. Franz pravi usporedbu sa hranom koju jedu oni-trapisti (jedan od najstrožih katoličkih redova!). U to vrijeme je kolao glas da trapisti jedu najlošija jela. No, kad je o. Franz vidio što jedu Bosanci, promijenio je mišljenje. Naime trapisti u svoja jela ne stavljaju nikakve začine, nikada ne upotrebljavaju ulje, a u vrijeme posta ne jedu meso, ribe, ni jaja. Ali kad je vidio da Bosanci samo jednom dnevno jedu i to samo topli kukuruz ili turski kruh koji je pečen bez kvasca i koji je jako tvrd, smjesta je promijenio uvriježeno mišljenje. Istina, kod onih bogatijih Bosanaca na stolu se nađe još glavica kupusa koju su ukiselili, a kod drugih sretnika i nešto graha, a vrlo rijetko mlijeko uz kruh jer ga njihove krave nemaju, ali što je i sve to! Jaja naime prodaju za druge neophodne stvari što je slučaj i sa svinjskim mesom. Jednom riječju njihova je glavna prehrana slatki beskvasni kruh od kojeg imaju veliki trbuh, ali malo snage. Vjerojatno od ovakvog kruha skoro svako dijete ima glista.
Zato su i djeca naših predaka iz toga vremena bila blijeda, velikih trbuha i otupjela pogleda. Tako oboljelu redovito bi dovozili na konju o. Franzu da ih izliječi a on bi im za vrućicu i gliste davao kinin i medenjake koje je sam pravio. Tako je u njegovom samostanu Mariji Zvijezdi ozdravilo stotine djece. Da ovaj narod nema u sebi neke druge životne snage – primjećuje o. Franz, davno bi bio uništen.
Naime, trapisti se isto hrane isposnički, no jedu puno različitog povrća, za razliku od Bosanca koji su od povrća jeli samo kupus. Njima je sve strano osim luka i kupusa. Kad im je jednom o. Franz na pijaci ponudio višak njihova rasada nitko nije uzeo ni zabadava. Ta, tursko vrtlarstvo nije nikakvo, pa ni oni kao ni naši preci nisu ni znali za juhu. Čak ni samu riječ juha, Bosanac nije poznavao.
Piće!
Bosna bi po svom položaju mogla biti i vinska zemlja, ali se vino nije proizvodilo. Turčin ga nije htio i nije ga pio iz vjerskih razloga, a Bosanac iz siromaštva. No, zato su i Turčin i Bosanac pili više rakije nego trapist vina. I to – a šta da se radi, vrlo loše kvalitete koju, tako veli o. Franz, u drugim je krajevima ne bio pio ni pijanac (daj šta daš!). I kao što su djeca bila blijeda od kruha i glista, tako su naši mladići i odrasli muškarci imali siva, rakijska i kukuruzna lica. Promatrajući to stanje naše raje, o. Franza je znao uzdahnuti: „ Ah, kojem bi liječniku uspjelo izliječiti ovdašnji narod od njegove rak-rane“. Ali se u odsutnosti liječnika i terapije, o. Franz dosjetio drugom rješenju! Da ih spriječi da ne piju toliko rakije, on je odlučio od njih otkupiti šljive i osušiti ih.
Čitajući ove retke, i sami možemo uzdahnuti: kako se teško u Bosni pod Turcima živjelo!
(u idućem broju o bosanskim kućama)
p. Mato, Krevšić-Sarajvo
