“Kako je gorko” – Marko Krnjić

Oh, kako je gorko,
kako je gorko nebo plakolo,
kad sam iz tebe, POSAVINO,
kad sam iz tebe kretao,
srce je snažno skakalo
kao da bi iz grudi ispalo
i na okrvavljenoj ledini ostalo,
a oko je krišom gledalo
i onda je svega u bezdanu nestalo.

Nisi mi više lijepa, Posavino,
Posavino, prelijepa moja,
nedostaju ti tvoji ukrasi
u ranama još uvjek sva si,
strše ruševine svuda,
kao u filmu strave i užasa,
kao da nisu još prošla ona vremena luda.

Korov se podigao do iznad pasa,
raslinje visoko iznad glave
sve je nekako podivljalo
i zarasle su sve staze do Save
i zaklonjeni svi vidici do Majejvice plave.

Tužna glazba se krajolikom razliježe,
zašto se toliko svijeta odavde razbježe?
Još samo stari i onemoćali dežuraju,
najdraže dočekuju
i pokojnike ispraćaju do njihovog vječnog počivališta,
do vječne im kuće,
i zahvaljuju Svevišnjem za one
koji će dočekati iduće svanuće.

Comments

comments