Krepsic Veni Vidi Krepšić
Moj, Rastiče, moja očevino,
Moj , Rastiče, zapuštena njivo,
U tebi je vazda sunca bilo,
Ovdje gledam samo nebo sivo.
U voćnjaku kruške, šljive, višnje,
Paradaiz sladak ko jabuka,
Ko u raju svud se miris širi,
A ni blizu neka gradska buka.
Nema više ogromnoga hrasta
I drveni stolić je nestao,
Ko Edemski vrt je sve to bilo,
Ljepše mjesto nisam poznavao.
Kukuruza za pečenjke bješe,
Dva tri reda sve sama metlika,
Starost svoju u sivilu živim,
Da se vratim slaba je prilika.
Prvi rod šljiva tamo sam ubrao,
Nije puno, samo mala kaca,
Svaka pomisao na prošlost,
U velku me nostalgiju baca.
Sijali smo peršun, celer, mrkvu,
Nekoliko lija crvenog i bijelog luka.
Sada tamo raste žbunje, trnje i topole,
Tužno maše ostarjela ruka.
Zbogom tebi, moj lijepi Rastiče,
Zbogom moja zapuštena njivo,
Puno kultiviranog svijeta prođoh,
Nigdje ko u tebi ne bješe mi fino.
Gdje sad živim, gledam nebo sivo,
Olujni vjetrovi, ovdje često pušu,
Još samo na KREPŠIĆKOM PORTALU,
Ja napajam i srce i dušu,
A navratim onda i u Drenovu,
tam pročitam koju vijest novu.
Marko Krnjić
