Naslovna / Nekategorizirano / Moj Rastiče

Moj Rastiče

Moj, Rastiče, moja očevino,

Moj , Rastiče, zapuštena njivo,

U tebi je vazda sunca bilo,

Ovdje gledam samo nebo sivo.

U voćnjaku kruške, šljive, višnje,

Paradaiz sladak ko jabuka,

Ko u raju svud se miris širi,

A ni blizu neka gradska buka.

Nema više ogromnoga hrasta

I drveni stolić je nestao,

Ko Edemski vrt je sve to bilo,

Ljepše mjesto nisam poznavao.

Kukuruza za pečenjke bješe,

Dva tri reda sve sama metlika,

Starost svoju u sivilu živim,

Da se vratim slaba je prilika.

Prvi rod šljiva tamo sam ubrao,

Nije puno, samo mala kaca,

Svaka pomisao na prošlost,

U velku me nostalgiju baca.

Sijali smo peršun, celer, mrkvu,

Nekoliko lija crvenog i bijelog luka.

Sada tamo raste žbunje, trnje i topole,

Tužno maše ostarjela ruka.

Zbogom tebi, moj lijepi Rastiče,

Zbogom moja zapuštena njivo,

Puno kultiviranog svijeta prođoh,

Nigdje ko u tebi ne bješe mi fino.

Gdje sad živim, gledam nebo sivo,

Olujni vjetrovi, ovdje često pušu,

Još samo na KREPŠIĆKOM PORTALU,

Ja napajam i srce i dušu,

A navratim onda i u Drenovu,

tam pročitam koju vijest novu.

Marko Krnjić

 

Comments

comments

Pročitajte još

NEMA VIŠE

Istrošena kuća stara niko u njoj sad ne živi nad imanjem oca moga nadvio se …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *