Kako su krepšićani proslavili patron

Dragi moji Krevšićani!

Proslavili smo još jedan patron naše župe, Kraljicu svete krunice. Tog dana su bile dvije Mise; o onoj prvoj, ranoj ne mogu reći ništa jer sam došao na Velku, pa evo par mojih zapažanja.

Kao misnik bio sam u klupi i narodu okrenut leđima, al koliko sam vidio crkva je bila prilično puna. Došlo nas je sa svih strana, tj. i iz okolnih župa. Mene osobno uvijek raduje kad vidim ljude sa strane, kad osjetim da se obilazimo, da smo na neki način jedno i zajedno. Nevolja nas zbliži, malobrojnost nas još jače poveže. Uglavnom je to stariji svijet, nedostaje mlađih, ali daj Bože da mladi promatraju što rade stariji i u svoje vrijeme usvoje njihove običaje. Neki govore kako su ljudi podijeljeni, poneki i posvađani, ali ja to – od radosti što ih vidim i što sam u Posavini – jednostavno ne zapažam, ali niti ne želim. Radujem se susretu sa Posavinom i posavskom dušom našeg čojka.  A lijepa je to duša. Jednostavna i dobroćudna.

Pratilo nas je lijepo vrijeme, tako da je bilo ugodno i u crkvi i vani. Sv. Misu je predvodio Bijeljanski župnik, vlč. Marko Zubak uz koncelebraciju dvanaest svećenika. U svojoj propovijedi počeo je od iskustva molitve u vlastitoj obitelji. Njegova je obitelj brzo ostala  bez oca pa ih je mama, na savjet jednog svećenika, odgajala uz krunicu i šibu. (Da ja malo prokomentiram: danas u obitelji nema ni jednog ni drugog – šteta zbog oboga!!!). Svoju propovijed je stavio u kontekst europskih zbivanja i aktualnih migracija, te pozvao da i danas k’o nekad molimo krunicu.

Eh, kad bi!

Sv. Misu je animirao zbor/bend Dva srca iz Tolise. Liturgijski gledano sve za pet. Za razliku od lani, poslije sv. Mise nisam vidio misnike đe nazdravljaju rakicu, na dvorištu nije bilo pjesme, niti kola.  Ja sam doduše to nadoknadio na dva mjesta, al sve je slađe kad si s rajom. Onda morš i više put nazdravit a da duše ne griješiš (ta piješ zbog drugih a ne zbog vlastitih užitaka. Dobra mi ova teologija). Nekako smo se brzo razišli na ručak i svojim kućama.

Od naše drage dijaspore, nisam skoro nikog vidio. Selo je dosta pusto. Kao i Laništa i Marković Polje kroz koje prođoh. Ali meni naše selo i sela govore i kad su prazna. Puna su uspomena i sjećanja. Gdjegod da se okrenem ja nekog vidim i dovodim iz prošlosti. Tako popunjavam prazninu sadašnjosti. A budućnost? Nje će biti u mjeri u kojoj imamo ljubavi prema Posavini. Samo ljubav prema Krepšiću dat će život tom selu. Usadite tu ljubav u srca svoje djece i dali ste im vezu sa generacijama onih koji su u naše selo ugradili svoj znoj i ideje. Lijepo je voljeti svoj zavičaj i narod svoj. Tomu nas i Bog uči.

Živjeli Vi nama!

pater Mato, Sarajvo

Comments

comments