Krepsic Veni Vidi Krepšić
Postoje ljudi koji se ne boje zmija, te tvrde da zmije nisu opasne i da grizu samo ako ih čovjek nagazi ili im se približi neopažen u toj mjeri da im prijeti opasnost. Ipak verujem da mnogi od nas nebi željeli neka iskustva proći sa njima. Ove godine ne može se pričati o nekoj posebnoj najezdi zmija. Poznato je da u vremenu proljeća bivaju češće viđene, znaju se zavući u točkove i haube automobila, ljudi ih pronalaze na terasama zgrada, u prizemnim kućama najčešće u zapuštenim terenima i nepokošenoj travi.
Priča koju mi je ovih dana ispričao Rafael Krnjić ponukala me je da napišem ovaj tekst. Ne da bi neke od vas prestrašio nego da bi upozorio kako nije na odmet biti oprezniji, zatvarati vrata na kućama, te parkiran auto nikad ne ostavljati otvorenim.
Prošlog vikenda vraćao sam se sa svojom obitelji automobilom iz Babine Grede prema Austriji (Klagenfurtu), počinje svoju priču Rafo. Malo gužve na putu, uobičajni zastoj na granici, putovanje poput brojnih drugih.
Nisam mogao ni zamisliti prelazeći hrvatsko-slovensku granicu da ispod haube auta imam neželjenog slijepog putnika. Nastavljam vožnju dalje te putujući nekih 400 km približavam se Ljubeju i slovensko-austrijskoj granici. Smanjivši brzinu u jednom momentu ispod haube motora na šofer šajbi ispred mene pojavljuje se oveća zmija, koja je iznenadiši me svojom pojavom očito odlučila napustiti svoje sklonište.
Normalno da mi nije bilo ugodno nastavlja svoju priču Rafo. Zmija nemogavši izaći povukla se je nazad pod haubu a ja sam stao sa strane kako bi se prije graničnog prijelaza riješio ovog nemilog putnika.
Otvorivši haubu motora pred sobom sam ugledao zmiju smotanu u klupko, otprilike metar dugu sa podignutom glavom prema gore. Uz pomoć štapa izbacio sam je vani a ona umjesto da zamalo zavši u Austriji odgmizala prema obližnjoj slovenskoj šumi.
(Slike na licu mjesta, kao svjedok događaja, priredila Matea Krnjić).
