Naslovna / Vijesti / SVAKAKVIH NAS IMA

SVAKAKVIH NAS IMA

 Svakakvi smo, pa i u pogledu biciklarenja. Nebi ja to ni poludivši, bez obzira dali se odnose na cijenu, opremu ili kilometražu, pa do onih što su oči druge ljubav života vidjeli u žbicastim treptajima kotača. Onima kojima je to ljubav života, ako im se desi žena desit će se i promjena vrijednosti u tom životu. Dotad su mi nedokučivi. Nalazim sebe između dva zadana kolca a nevezan ni za jedan. Zanemareno je biciklarenje a nekad je sin kop’o rukama i nogama da uzješi svoj točak. Kultno prometalo je, ne bez razloga, bio cijenjeni tehnički domet kuće i, takođe ne bez razloga, bilo zaključano izrekom žena i biciklo nikom se ne daje jer posle toga ne ide pravo.

Nebi samo o tome. Današnjica nam je, postavši zaražena i šuplja, strpala u ruke lepezu kojom ćemo se bratit od dokolice. Iz te lepeze me làdnó dašak prašnjave ceste pod točkom, na nekom dalekom putu i sa bisagama kao dvodnevnom kućom. Odavno sam imo potrebu da putovanjem od Beča do Bleiburga zapalim sićušno svjetlo svijeće kod sebe i da nikad ne smetnem sa uma da se okolo plamena naguravaju dječije duše i kroz njega ih dotiče molitva ko ragruta pošta od kuće, rijetko i kratko. Kroz taj plamen duše majki gledaju kroz prozore svojih domova zvoni li jednoglasje krunice u sedam uveče. Tim plamenom vojnici čiste od baruta čađavu dušu pred Vrhovnim i Krajnjim. Toliko o porivu.

Kreno sam ko guske u maglu i pokazala se dosta dobar saputnik mada je bila mjestimično varljivo bistra a ponekad bezrazložno gusta. Šator, vreća i bisage. Sve ostalo plaćaš na licu mjesta kao nedostatak iskustva i opreza. Bosch 500 je jaka baterija, dovoljno da te dovede do pod Semmering, što je, obzirom na teret (ja, bisage, ranac) dobar domet. Nije sporno, sporno je što je izgubila dah kad nije smjela i daljnji put predala u traljave noge taksiste. Planina kojoj sam se tako radovo ono par puta sa djecom na skijanju je izgleda porasla. I izduljila se. Ali sam se svejedno obradovo kad sam bio u visini ski-piste jer otuda počinje nizbrdica koja mi je malo povratila dah i popravila prosjek. I dok dlanom o dlan eto i mene u dnu brda a eto i večeri. Informiran da u Štajerskoj već dozvoljavaju kampiranje nije bilo ni na kraj pameti ono ključno; ako uopće imaju gostiju osim mene, u svakom pogledu rijedak gost. Toliko rijedak da im se ne isplati puštat kampove u pogon. Razumio sam uzaludnu zvonjavu na drugom kraju tele-veze na onaj način kako sam trebo i prije polaska naslutit. Nema tamo nikog. Treba mi utičnica i privola da me netko trpi satima pored nje. Nemoguća misija. Mehaničarska radiona mi se ponudi za prvo ali ne i za drugo jer se majstor radovo za pola sata nastupajućem vikendu što mu, kao revni štovatelj radničke slobode, ne smijem zamjerit. Šef benzinske crpke u Mürzzuschlag-u, što je u dosta kratkom vremenu dosta često istako i podvuko, nije dao ni jednu od prijekih potrebština, jasno podvuko prijetnjom policijom što me je poplavilo neugodnim i nerješivim problemom. Ono što sam dotad mislio da je prenoćit bilo gdje manji problem od prazne baterije sad mi je tako loše leglo na srce da sam iskreno požalio što sam to srce u polasku poslušo. Ima nas svakakvih, ne smije se po kužnom pojedincu čitava zajednica proglasiti odbojnom. Dobri anđeo me, bezglavog i izgubljenog, nakon par kilometara skreno na, opet, benzinsku crpku gdje, opet, šef zatvara radnju što je bilo vidljivo i sa druge strane ceste, jer, devet sati je već.

Može, evo ti utičnice.

Ma ostani dokle ‘oćeš.

Možeš spavat, eto ti palete pa si složi postelju.

Ako dođe murija, ne, ne, nemoj reć da me neznaš, naprotiv, znaš me, ja sam Wolfi i to znaju i drotovi, reci da smo u dogovoru. Suze su visile ko lavina.

Do posle ponoći svako vozilo mi je prošlo kroz uši dok nisu počele prihvatat nepravilni, sve sporiji, ritam pa je umor pogasio i ostala čula. Do jutra sam imo ježa u posjeti, vidio lisicu i u zoru čuo metalno resak i spor lepet krila, dovoljno velika ptica da me probudi. Kad tome zbrojim desetak buđenja daskom pod kukovima, čudno da sam tijelo privolio na pokret u šest. S napunjenom baterijom i obnovljenom voljom prema sljedećem usponu. Zabavno je potrajalo do pod brdo, na mapu dosta slično prvom. Za ponovno, višesatno, punjenje baterije nisam imo vremenski kredit pa sam na svoj pogon produžio prema brdu i tmurnim oblacima. A nisu bili uzalud tmurni. Čak su, osim pljuskova, onih iznenadnih koji ti ne daju skinut kišnu kabanicu nego si unutra ko u parjenici, donio i nešto vjetra pogrešnog smjera. Molio sam Boga da uspinjujućoj cesti, koja zavija i nestaju u šumi, slomi kut inače teret težine i umora su prijeteći pritiskali do lomljenja volje. Spas je donijela šuma gdje sam prešo na ugodnu nizbrdicu, čak se i vrijeme izbistrilo. Ostalo je sad da potegnem što dalje jer je Bleiburg kao konačni cilj odložen do daljnjeg a meni je ostalo da se borim protiv umora i vremena za priključak na vlak u dalekom Klagenfurtu. Borio sam se do Wolfsberga. Tu sam se, baš slomljene volje i potrošene snage, predo. Iscrpila se snaga krunice, ritam Metallic-e posto naubjedljiv a nedostatak volje i snage pritisli smisao da bi ga opasno približili misli Nebi ja to ni poludivši. Sjetio sam se dragih ljudi spremnih na pomoć i uslugu svake razumne vrste, dal prijevoz ili prenoćište u čemu su, učinilo mi se, žene bile za zeru glasnije (Eki Marin i Perica Bebin).

Mjereći razliku uloženog i dobivenog u tišini popraznog Glavnog kolodvora Klagenfurta a nakon što su me dragi ljudi srdačno dočekali a zbog Covid-19 i ubrzo ispratili, prozuja mi glavom prepjev pjesme A Street, Leonard Cohen.

Zabava je završena

Ostao sam na nogama

Stojim na kutu

Gdje je nekad bila ulica… (kaže prijevod, odokativno).

Dobio sam bolna mjesta na kukovima, zglobovima šaka, ramenima (Bože sačuvaj šta se zove dobitkom), iskustvo beskućnika, nešto malo novih glasova i mnoštvo novih slika. Pojačo sam vjeru u sebe i ljude da se nikad ne sudi nikom poprijeko i da će uvijek bit otvoreno uho za čut priču druge strane, odvagat činjenice i dokaze pa tek onda izlazit sa sudom. Ima nas svakakvih ali nikad ne smijemo otić u tako duboko sljepilo da sama moć, gluva na istinu ma kakva da je, sudi i osuđuje. Ako ništa, ostaćemo uskraćeni za bezbroj istinà a koje mogu nosit i poneki lijepi vjetar u leđa onima koji ga iščekuju. Ili nose slike pokoljenja koja rastu u istini, pjesme ljubavi na Majčin dan, zdravlje razuma pri odabiru. Božiji nadzor nad postupcima…

 P.S. Činjenice po dolasku kući

Izgubio sam 4 kg i jednu masku, onu sa filterom, znam i gdje

P.P.S. 24 sata posle

Dobio sam jednu kilu, ide mi se po masku

 Završetak čavrljanja

Autor: glavom i bradom Stjepan Perikić

Comments

comments

Pročitajte još

Krepšićani proslavili zaštitnika svoga sela – Video

Svake godine 13. lipnja, slavimo jednog od najomiljenijih svetaca u Katoličkoj Crkvi, sv. Antu Padovanskog. …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *