Krepsic Veni Vidi Krepšić
Majevice … ljepoto ti što s vjetrom ljubiš Savu,
šapćeš svoje drevne priče i ne daš nas zaboravu.
Upri čelo to visoko – plavom nebu svoje grane,
u sve vjeke i nas bit’ će da dijelimo sretne dane.
Život ovaj osmijeh krade, pun je kušnje, ruši snove,
al’ Posavljak ima nade, tako mu je kroz vjekove.
Ljubav prema rodnoj grudi prati ga po cijelom svijetu,
on sa tobom nije tuđi – sa tobom je sav u letu.
Gdje mu kažu da je stranac, u srcu mu nešto klikće:
‘Imam Savu u ravnici!’, ‘Imam brijeg na Majevici!’.
Reci Savo … ljepoto što kroz kapi ljubiš more,
imal’ boljih ljudi igdje, od Majevice plavlje gore.
Tvoje vode daleko ohrabruju drage
ljude što te u svom srcu nose i željni su rodne grude.
Kad u smiraj vjetar krene s Majevice pozdrav nosi,
Sava svu tu ljubav šalje do Dunava, pa i dalje…
“Dobri ljudi gdje god da ste, komad neba na vas čeka.
Živi bili i veseli… tako je od pamtivijeka.
Kad vas život razočara ne klonite duhom svojim,
vaša srca oživjet će osvježena dahom mojim.
” Majevica ‘vetu’ daje da se nada ne ugasi:
“Uvijek moraš ići dalje jer moj jesi, gdje god da si.
Ponosan ti uvijek budi na izvore, trave rosne,
i na šume lelujave na vratima lijepe Bosne.”
Autor: Ruža Osmakčić
