Krepsic Veni Vidi Krepšić
Roditelji su malog Martina svake godine tokom ljetnih praznika vodili kod bake i slijedećeg dana se vlakom vraćali kući. Jednog dana dječak je rekao roditeljima:
”Sad sam već dosta veliki, šta kažete da ove godine idem sam kod bake?
Nakon kraće diskusije, roditelji su se složili. Stajali su na peronu, mahali i davali mu posljednje savjete, a Martin je mislio:
”Znam, rekli ste mi to sto puta!”
Pred sam polazak otac ga je zagrlio i šapnuo mu:
“Sine, ako se iznenada budeš osjećao loše ili uplašeno, ovo je za tebe!” – i stavio mu nešto u džep.
Prvi put u životu dječak je sjedio sam u vlaku, bez roditelja. Kroz prozor je gledao pejzaže, nepoznate ljude koji su se gurali, pravili buku, dolazili i izlazili iz kupea, konduktera koji ga je pitao da li je sam. Čak mu se činilo da ga jedan čovjek tužno gleda.
Tako je dječak osjećao sve veću nelagodu. Čak se počeo i plašiti. Pognuo je glavu, stisnuo se u kut sjedala, suze su mu kanule. U tom trenutku se sjetio da mu je otac nešto stavio u džep. Drhtavom rukom potražio je ceduljicu i otvorio ju:
“Sine, ja sam tu, u zadnjem vagonu.”
Tako vam je i u našem životu. Moramo pustiti svoju djecu da odu i da vjerujemo u njih. Ali uvijek trebamo biti tu negdje, tamo u nekom zadnjem vagonu, da znaju to i da se ne plaše dok putuju kroz život.
– Nepoznati autor
