Krepsic Veni Vidi Krepšić
Vrijeme je Došašća i ove godine. Zornice su započele pa sam se sjetio Blaževića, mladi umirovljeni par iz Boderišta, koji imaju tu privilegiju da svako adventsko jutro siđu niz Dućino brdo u Boće na zornicu-pješice. I nazad, naravno. Za umirovljenike u snazi taman za zaradit doručak i kavu, Bog im zdravlja dao. Pomalo im zavidim na tome.
Bilo je vrijeme Došašća jedne prijeratne godine, kad je društvo dangùba dobilo moralni šamar od moralne veličine tog doba, nek mu je laka zemlja šibavska. Bilo je, znači, vrijeme mirno od posla, vrijeme snijega i mraza i vrijeme iščekivanja Božića što je znatno utjecalo na puls života u selu.
E, ta besposlica je bila presudna da se dangube, kao i obično u zimske dane, saberu u čitaoni i, nošeni laganim tijekom vremena u beztežinskoj zimskoj noći, razvuku veče preko noći pa do u zoru a da nitko nije bacio pogled na sat. Nisu bili niti tematika niti sugovornici toliko zanimljivi nego valjda uljuljkani u laganicu trenutka i toplinu furune probdjeli noć a da nisu ni slutili. Stim je gore bilo kad im je pojava uz škripu vrata poderala mir i gusti duvanski dim između četiri zida i zakrenula im glave u krilo vrata, ujedinjene u naglo nastaloj tišini iščekivanja lica.
Bilo je to brkato lice djeda Mije, starine koja je bila sva u mudrosti i čije riječi si ponekad mor’o dva-tri puta odvagat da dobiješ tu mudrost. Gonjen tom mudrošću i često s pravom, kudio je ludu mladost oko sebe koja je pretvarala vrijedno vrijeme u niškorist. Isti poriv ga je, kad je vidio svjetlo na stražnjem prozoru čitaone, naveo da ono što ga zažuljalo u glavi prostre pred nas ”JESUL TO ONI ŠTO SE NAVEČE OBUVAJU A UJUTO IZUVAJU”. Dok smo treptali razabirući poruku, vrata su se zatvorila i on je nastavio na Zornicu što je činio sve dok su ga slušale noge. Kao po komandi, svak ko je im’o, pogledo je na sat i skužio istinu o vremenu i sebi u tom trenutku. Katran blage nelagode slijevao nam se sa tjemena niz pokunjene glave pa nismo ni vidjeli kako je on svoju auru samoproglašenog pravednika nosio kroz Aníćé i kroz život.
Mise Zornice samo kod nas Hrvata nose to krasno ime, drugdje se zovu Rorate. Baš zato su mi posebne i posebnim mi čine vrijeme Došašća. Zornice, srebrene i mrzle, bistre i kristalne, sa onim huh na ulazu u crkvu, dok stresaš leđa i obuću. Bogomdani iskorak u široki i čisti zimski dan prije nego ti ga itko ogadi. Zornicom tvoriš takav dan u kojem se prvo, po izlasku iz crkve, nameće potreba za šoljom tople kave i vrućim prženicama jer veće brige trenutačno nisi mog’o da nađeš. Zornicom otvaraš dan i puštaš kroz svijetla vrata sve iz predvorja toga dana, uz spoznaju da će sutrašnja Zornica očistit sve tragove prljavih stòpà kroz dnevni tijek.
/za krepsic.com Stjepan Perikić/
