Krepsic Veni Vidi Krepšić
Jestel’ primijetili, kad umru oba roditelja – nekako se brže stári. Sreo sam nedavno, u
besposlenom lutanju Lončarskom pijacom, školskog skim bi, da je bilo po Božijem, pojeo vreću
soli u zajedničkom starenju i uz obitelji. Čađ – crnu kosu zauzela pepeo – siva, oči k’o nacrtane pa
izbrisane pa ih primjećuješ tek po borama kojim ga osmijeh ukrasi. Znam taj nakit, svako jutro
me isti takav zamaskirani gleda iz ogledala, već par godina. Gotovo mi se omaklo da ga pitam,
kad mi se sam ispovjedi. Došo, veli, za Svisvete, roditeljima na grob. I onda osjetiš da vrtite isti
film dok u zraku, između vaša dva nosa lebdi “mi smo sljedeći”.
Sidrenim lancima vezan za nebo i zemlju, dok gledaš svoju djecu a Bogobojazno pomisliš na
milostiv pogled “odozgo” kojim roditelji prate svoju djecu “dole”, znaš da ima tu nekog ponosa.
Znaš da si na, doduše tankoj ali jasnoj, liniji dobra na kojoj su te ostavili roditelji odnešeni
Bogomdanim biološkim procesom starenja.
Do smrti nosiš na licu dodir brižnih ruku, nakon što te majka pokrila da u hladnoj noći ne
ozebu krsta pa se, a da ni svjestan nisi, promeškoljiš uljuljkan podsviješću o toplom i sigurnom
životnom okruženju. Toplina sobe te čekala i ujutro, dok si se iz smolavo slatkog sna pritáko
u mrazovke i zimski kaput za put do škole. Ako si i pobr’o koji put jedinicu, a teško će se nać
neko ko se nemože tim pohvalit, znao si da ti je rezon stat prid oca i šibu a znao si i da je,
kad je učitelj podastro ocjene, izreko bedem kojim te zaklonio od srama batinjanja, koje boli
više nago samo batinjanje – imaš ocjene i udri ocjenama, nemoj da bi digo ruku. Počeo si
navijat za Cibonu one davne, najdavnije subotnje večeri koju ti sjećanje može dokučit, dok je
otac prislanjo uvo uz Grundig-ov tranzistor a majka umirivala vaše koškanje motajući sarmu
pored štednjaka. Nije te pekla rakija na razbijenu koljenu ni savjest zbog iskrivljenog prednjeg
točka bicikla koliko su te pekle tvoje suze nad majčinim rukama, ljekovitim same od sebe. Tek
kad zora počne krit noć pod svoja krila primjećivo si kako je kratka bila a da ni sa dna pijane
svijesti ni na trenutak nisi pomislio kako je duga nekom ko ti je ostavio ostatak večere u rerni
prešućujući očevu zašto držiš paskoviću stranu. Prvo pijanstvo je najlakše a mamurluk najteži.
Znao je to otac pa ti je izbio vile iz šàkà i dao ti traktorski volan da od jednog do drugog plastića
mamuraš i krpiš sinošnje slike u glavi. Tad nisi primjećivo a sad nemožeš izbit iz glave sliku
krunice oko ruke i molitvenik u krilu. U blagom šapatu krinice nisi zapazio ništa osim poneko c
i z koje klizne preko usana, ne sluteć koliko te ima u toj molitvi. Imo si ženu, dvoje djece i kuću
pa si opet, zatečen ranim proljećem, pito oca dal je rano za sijanje. Tad već djed, sve češće si
primjećivo da mu ruka završava na glavi tvoje djece i pito se Bože, dal je ikad bio takav prema
meni.
Nije, jer gruba ruka teše ljude od svoje djece da bi se na kraju puta i Boguzahvalno spustila
nježno unučadi na glavu. Nije, jer je znao da si dijete i kad imaš dijete. Stare usne su, umorne,
jedva brojale desetice kad si shvatio da si njeno dijete sa djecom i da ste svi u njenim
molitvenim kolima koja je kotrljala po zrnima krunice put Božijih ušiju. Kad ih nestane, onda tek
saznaš životne tajne po kojima puštaš svojoj djeci slobode koje su tebi dozvolile da, za vakta,
podereš par ludih opanaka u bespućima mladosti. Ponovo si počeo navijat za Dinamo i Cibonu
kad su ih djeca, unoseći ih u svoju sobu, neprimijetno unijela u tvoje srce. Dolaziš kasno sposla,
proviriš ponekad u njihov uspavani svijet, zašuškaš kobajagi neka leđa, sjedeš na kraj postelje i
razmišljaš koliko je vremena prošlo od vrsne plave 9 Dinama do trenera prve postave.
Jestel’ primijetili kako igrači, kad izađu ispod trenerske palice, brzo ostare kad i sami postanu
treneri. I kako sponosom nose rezultate.
(goričanima)
/Autor mladić sa slike/
