Krepsic Veni Vidi Krepšić
Ovim člankom dragi čitatelji, počet ćemo opisivati kako izgleda jedan snježni dan u Bosni, kako su se naši preci odijevali, hranili itd.
Članak je pisan 19. studenog 1871., dakle evo skoro točno prije 144 godine. Kaže pater Franz da su zimski dani inače tmurni i tužni, no u Bosni su oni prepuni mira i tišine. Možeš ići, veli on, od jednog kraja do drugog dolinom Vrbasa i u stotinu koliba pitati koliko je sati, i nitko ti neće točno znati reći. Niti kad je podne, kad je kindia (tri sata poslije podne) niti koliko je još do akšama (zalaska sunca). Ako Bosancima zvijezda s neba ne kaže koja je dob dana, nitko od njih neće znati. Naime, ni u jednom selu nećeš naći sata, ni džepnog ni zidnog. O kuhinjskom da i ne govorimo, zaključuje o. Franz.
Možeš li zamisliti, pita dalje o. Franz svoga prijatelja, kolika je radost ovih katolika koji svoje čistilište imaju već ovdje na zemlji. Od kako su trapisti stavili zvono na zvonik oni se istina ravnaju prema njemu, a potom se s tugom u nastavku pita, koliko će još dugo ovaj narod ostati zanemaren. Zašto se toj zemlji Bosni posvećivalo tako malo pažnje? Nju, ističe otac Franz, nitko zapravo i ne poznaje. Čovjek bi pomislio da se Bosna nalazi u Kurdistanu ili na krajnjem jugu Tihog oceana, a ne da graniči neposredno s Austrijom (Hrvatska, odnosno Slavonija je tada bila u sastavu Austrougarske). Prije se može, primjećuje o. Franz, pročitati pedeset izvješća o zemljama izvan Europe nego i samo jedno o Bosni.
Naime o drugim misijskim zemljama misijski časopisi donose barem godišnja izvješća a o Bosni ni toliko, konstatira p. Franc. Ti nas časopisi izvješćuju o događajima u Kini i područjima Oregona, o kristijaniziranju crnaca na Nilu i ekvatoru, o svakojakim planovima koje valja osmisliti, velikim iznosima novca koji su za to darovani, a za našeg susjeda, „brata Lazara“ (Bosnu) koji leži pred našim vratima (aluzija na Isusovu prispodobu o bogatašu i siromašnom Lazaru), koji sav u ranama leži pred našim vratima, toliko je bespomoćan da nas se ne usudi zamoliti čak ni mrvice s našeg stola.
Što još više upada u oči jest da ovo neznanje o Bosni ne vlada samo u Njemačkoj, Francuskoj i na dalekom Sjeveru, nego čak i u obližnjim slavenskim zemljama Austrije. Naime, hrvatski ili slavonski svećenik tako je malo informiran o stanju u Bosni, kao i tirolski ili bavarski. Neki znatiželjnik samo eventualno pređe Savu i odmah se vraća, a do Banja Luke daju se namamiti samo židovski trgovci i zelenaši radi zarade. Dok stotine svećenika misionara odlazi u poganske zemlje neopterećeni jesu li tamo dobrodošli ili ne, ni jedan ne pruža nogu preko Save i Une da pita kako su tamo naša katolička braća.
Zato, na kraju svog pisma o. Franz uzvikuje: „Na Dunavu, Innu i Rajni želim stoga ispripovijedati da Bosna postoji“ i zato je jednom svom pismu dao naslov „Bosanci i trapisti“.
U idućem broju ćemo donijeti opis kako su se Bosanci u turska vremena odijevali.
p. Mato, Krevšić-Sarajvo (nastavlja se)
