Krepsic Veni Vidi Krepšić
Još toliko toga zajedno planirali mi smo,
o zar više zajedno nismo.
Kao stroj tuge da u srcu melje,
sve naše ne ostvarene želje.
Crne zemlje dva metra leži na tijelu tvom,
još je veća bol u srcu mom.
Sa tugom i bolom kao da ponovo hodati učim,
svakim novim korakom se mučim.
Uz put procvjetala visibaba bijela,
vraća uspomene i sjećanje iz rodnoga sela.
Kad kao djeca visibabe brali,
i danas bratsku ljubav nose ti cvjetovi mali.
Cvijetom svojim u zemlju gleda,
i ona te zaboravu neda.
Drhtavom rukom tugu i bol u stihove slažem,
molim se Bogu i tako sebi pomažem.
Da živim još života dva,
nikada te neću zaboraviti ja.
U meni živi tvoj pogled i osmjeh blagi,
Zbogom moj brate dragi.
Šimo Bijelonjić
