Krepsic Veni Vidi Krepšić
Sad poslušajmo čemu se Austrijanac, o. Franz, divi i čudi kod Bosanaca i Bosanki!
Prvo, divi se našim ženama, Bosankama! Zašto? Zato što su tako čedne i povučene, premda su tako zanemarene. Kaže da su naše djevojke tako tihe, povučene, stidljive da se to više nigdje ne može naći (po Europi). Ovdje – misleći na Bosnu, veli on da uopće nema poznanstva prije vjenčanja. Želi li muškarac djevojku za ženu, onda njegov otac, ili drugi opunomoćenik ide u njezinu kuću i pregovara s njezinim ocem ili najstarijim bratom. Ako se svi slažu i ako su svi zadovoljni, onda je i ona, i na dan vjenčanja ide s njim kamo je on vodi. Budući da nema svečane odjeće, budući joj muž kupuje dva dijela odjeće; jedno za svaki dan a drugo za blagdane a uza se imaju još nekoliko dukata ili samo toliko novca koliko dostaje za prva dva tjedna, tako da za ulazak u brak ne treba kuća, posjed, ili zanat. No, unatoč tomu, veli o. Franz, ovdje nema proletera, nitko ne prosi osim bogalja.
Udata pak žena živi još povučenije od neudate, budući da kod kuće uvijek ima posla s pečenjem kruha (kruh za kruhom), djecom, itd. Za bijesne plesove (kao drugdje po Europi) bosanske djevojke i bosanski mladići ne znaju, tek djevojke zajedno plešu kolo, tj. dvadeset do trideset njih uhvate se za ruke u krug a onda se taj veliki prsten okreće s određenim tempom. Kolo se igra i na polju i na cesti. Njima ne treba plesni podij. Zato se u Bosni njeguje i živi predbračna čistoća.
Ali ništa nije tako odvojeno od svijeta kao bosanska koliba u ograđenom tamnom šljiviku i nikakvo trnje je bolje od tog šljivika ne štiti od oskudice hrane, odjeće, topline i mekuštva.
Drugo, čemu se stranac čudi u Bosni jest naša bosanska marva koja je tako strpljiva. Naime, u Bosni onog vremena marva je živjela na otvorenom i ljeti i zimi, ili tek kod malog broja vlasnika dobije zaklon pod kakvim lošim krovom, a unatoč takvim uvjetima, ona je tako smirena. Dok i jedan list viri kroz snijeg, marva će ga pronaći i pojesti. Kad više nema lišća onda glođe s grmova i drveća nježne vrške, odgrize ih i žvače stojeći u dubokom snijegu cijeli dan, a da se niti ne oglasi. Samo kad nema ni tih vrškova grana i kad je sve pokriveno snijegom koji je jako smrznut, onda se pred marvu stavi – pošto je došla blizu koliba, naramak grubog sijena na taj smrznuti snijeg.
Ovce pak kopaju novi snijeg koji je do koljena i ispod traže travu kao što je traži sjeverni jelen. Konji su – poglavito kod poplava, prolazili još gore tražeći travu ispod vode dubokoj šest cola. I kad je riječ o životinjama, najbolje prolaze najmlađi. Naim samo tele koje još sisa dobiva nešto ljepše sijeno i kod velikih snježnih mećava uvodi se u unutrašnjost obiteljskog kruga. Tako ono smije svoju porciju sijena pojesti nedaleko od vatre u kutu bosanske kolibe.
p. Mato, Sarajvo-Krevšić
(u idućem broju o postu u Bosni)
