U CRKVI

Desi se tako da u crkvi, dok iza zatvorenih očiju tkam paukovu mrežu molitve preko Kristova lika, dašak zvuka dječijeg plača pokida tu slabašnu konstrukciju, istovremeno odvlačeći pažnju očima na izvor zvuka. Ništa protiv toga. Naprotiv, ništa ljepše od dječijeg plača, bilo gdje da se oglasi. Zanimljiva mi je jedna pojava u meni o kojoj se dosad nisam zapitkivo a tu je već duže vrijeme i iskreno pretpostavljam da je i kod drugih. To je neki blagi pogled prema mladim obiteljima kojima pravimo mjesto da prođu sa kolicima i sa djecom, da sjednu, da dodamo ispalu igračku, da ne kolutamo očima kad plače… Roditeljska suosjećajnost u jednom pogledu kroz vrijeme kojim vidim sebe kao dijete, na misi u kapelskoj avliji, svoje dijete samnom kao mladim roditeljem i dijete naše djece, mladih roditelja.

U biti, osjećam se roditeljem i dalje, Suroditelj koji je to prošao polusvjestan promjene vremena i učesnika. Stopljen sa njihovom ulogom mladih roditelja nesvjestan svoje pozicije na drvetu odrastanja i mnoštva mladih i mlađih iznad. Onaj osjećaj držanja dječijih ruku prati sve dok se ne postane roditelj roditeljima. Tek onda, rođenjem prapotomka, oslobađaš njihove ruke da prihvate sljegeću granu, mladi izdanak iznad tebe na istom stablu vremena. I osjetiš da se produžuje tvoj rok trajanja, krupnja ti poimanje sebe, rastu nova krila i nekako – dobacuješ dalje.

Tajni su putevi Božiji, takođe je tajna zašto je on posložio tako kako jest ali mi neizmjernu radost pričinjava naslućivanje djelića tajnih staza kojima je naumio uputit mene i moj svijet koji pristiže iza mene.

Veliki je tjedan, pamtim i drugačije slike u ove dane a u ranijim godinama. Dušotužje, neizbježno pri listanju tih slìkà, ne tlači grudni koš i ne izgoni uzdahe kao nekad. Smjer gledanja se okrenuo sa  brdovite staze prošlosti na ravniju stazu budućnosti. Dobru smo djecu izrodili. Visokim šeperom Bogobojazni i čudoređa zatvorili smo stranputice na širokom šoru života kojim naša djeca hodaju učeći svoju djecu hodanju

Za bake Ane, bake Marije, djedu Andriji, djedu Peri, djedu Ivi…

Za krepsic.com – Stjepan Perikić