Krepsic Veni Vidi Krepšić
Spletom životnih okolnosti, Smiljan Šokić iz Vidovica kod Orašja u Federaciji BiH, postao je poljoprivrednik. Iako je kao mladić studirao hrvatski jezik i književnost u Tuzli, život ga je odveo drugim putem. Nakon pogibije oca 1978. godine, kao jedno od desetero djece, odlučio je prekinuti studij i vratiti se kući kako bi pomogao brojnoj porodici, s obzirom na to da je bio jedini punoljetni član porodice uz majku.
“Pokušao sam organizirati obitelj da preživimo i onda sam se počeo baviti poljoprivredom i farmerstvom”, prisjeća se Šokić.
Prvo je podigao farmu tovnih pilića, za šta je uzeo veliki kredit, a kasnije se počeo baviti i ratarstvom. Nabavio je traktor i priključke, a kroz godine je radio različite poslove, od bankarstva i poljoprivrede do trgovine, plastenika, proizvodnje cvijeća, pečenjare i pogrebne opreme.
“Dan ima samo 24 sata, a ja sam radio šesnaest. Malo spavaš i uvijek si poslom na poslu“, kaže kroz smijeh.
Od voća do likera
Nakon ratnih godina i šestogodišnjeg boravka u Njemačkoj, vratio se u Vidovice. Zatekla ga je razrušena imovina, ali nije čekao pomoć. Sve je, kaže, ponovo gradio od početka. Danas je u penziji, no mirovanje mu nije u prirodi. Sa suprugom Jelom bavi se različitim manjim proizvodnjama, a najviše ga raduju prerada voća i izrada likera, kao i proizvodnja suvenira.
Šokići imaju vlastite voćnjake, iako zbog posljedica vremenskih nepogoda i ranijih gubitaka dio voća moraju i dokupiti. U njihovom voćnjaku mogu se pronaći jabuke, kruške, šljive, dunje, mušmule, smokve, orasi, višnje, grožđe…
Posebno ističe stare sorte šljiva, među kojima je i torgulja, kako je nazivaju u ovom kraju.
“Sve nam je stradalo u poplavi 2014., pa smo ponovo posadili. Sad se to još ne može nazvati završenim voćnjakom, ali ponovo smo se potrudili posaditi“, priča.
Voće koje proizvedu, ali i ono koje kupe od provjerenih proizvođača, koriste za preradu. Od njega prave sokove, rakiju i likere. Rakiju, kaže, ne proizvode toliko radi same prodaje, koliko kao bazu za likere.
“Imamo negdje oko 550 litara likera, desetak vrsta. To bi bilo oko 1.100 boca od pola litre“, govori Šokić.
Prodaju uglavnom na kućnom pragu, a kupce pronalaze i putem interneta. Smatra da je danas važno biti prisutan na društvenim mrežama, posebno kada je riječ o malim proizvođačima koji svoje proizvode nude direktno kupcima.
Uz likere i rakiju, proizvode i različite suvenire, a u njihovoj ponudi mogu se pronaći i proizvodi povezani s tradicionalnim načinom života.
Volimo uvijek nešto isprobavati
Šokić kaže da su kroz godine često pokušavali nešto novo. Kada bi primijetili da na tržištu postoji potreba za određenim proizvodom, pokušali bi ga sami proizvesti. Tako su se svojevremeno bavili i uzgojem paulovnije. Na njihovim površinama bilo je zasađeno oko 2,7 hektara, a proizvodili su i sadnice koje su prodavali širom Bosne i Hercegovine.
“Prvi sam sadnice prodavao u Bosni i Hercegovini. Ljudi su ih uzimali iz raznih krajeva, od Mrkonjić Grada i Sanskog Mosta do Pala i Zvornika“, prisjeća se.
Ipak, pokazalo se da njihovo područje nije idealno za uzgoj paulovnije. Problem predstavljaju podzemne vode koje mogu doći u zonu korijena i uzrokovati njegovo propadanje.
“Teren ovdje nije dobar za to. Paulovnija ima jako korijenje, ide duboko i brzo dođe do vode. Kada dođe do nje, počne truliti“, objašnjava.
Danas je njihov fokus više na voćarstvu i preradi, dok su od većih poljoprivrednih proizvodnji odustali.
Nekada je imao 46 koza
Jedna od najvećih ljubavi ovog poljoprivrednika bile su koze. U jednom trenutku imao ih je 46, proizvodio kozji sir i prodavao mlijeko. Čak je osmislio i projekt farme od 150 koza s mini-siranom, ali nije prošao kod nadležnog ministarstva.
“Nažalost, kod domaćih nije prošao i onda sam od toga odustao“, kaže.
Danas više nema mogućnosti za takvu proizvodnju jer, kako kaže, kozarstvo traži mnogo vremena, hrane, sijena i mehanizacije. Ipak, ljubav prema životinjama nije nestala. U njihovom dvorištu danas su kokoši, patke i druge životinje. Uzgajaju i guske za tradicionalnu preradu, a proizvode i manje količine guščje masti koju pakuju u staklene teglice.
“Prvo smo htjeli imati za svoje unuke, a onda višak uvijek prodamo“, kaže supruga Jela, koja sa suprugom učestvuje u cijeloj proizvodnji.
Iako je kroz život prošao kroz gotovo sve grane poljoprivrede, Šokić danas posebno ističe problem malih proizvođača. U Vidovicama, kaže, postoji tek desetak do dvanaest ljudi koji se ozbiljnije i sveobuhvatnije bave poljoprivredom. Oni koji imaju veću proizvodnju, strojeve i zaokružen ciklus lakše dolaze do poticaja.
“Šteta je što mali nisu obuhvaćeni nekim projektima koji su za njih prilagodljivi“, smatra.
Problem vidi i u demografiji. Njegovo mjesto je nekada imalo više od 2.000 stanovnika, dok ih je danas, prema njegovoj vlastitoj evidenciji, oko 500. Šokić već godinama vodi i Facebook grupu posvećenu Vidovicama, koja okuplja više od 3.000 članova. Želja mu je povezati ljude koji su se tokom godina raselili širom svijeta i sačuvati uspomenu na mjesto iz kojeg potječu.
“Ljudi su se rasuli, ali se rado vraćaju. Tradicija je još uvijek jaka“, kaže.
Čuva uspomene na život svojih predaka
Na svom imanju napravio je i mali kutak posvećen prošlosti. Vikendicu nazvanu “Očev san“ uređuje starim predmetima, namještajem i rukotvorinama karakterističnim za ovaj kraj. Tu su stari ormari, kreveti, ćilimi, ponjave, narodne nošnje, stari stolovi, pegle, fenjeri, mlinovi za kafu i brojni drugi predmeti.
Krevet i ormar stari više od stotinu godina nabavio je preko Save, iz Soljana u Slavoniji, a dio predmeta dobio je od prijatelja i članova porodice. Od nekadašnje pečenjare planira napraviti mali privatni muzej.
“U ovoj prostoriji otvorit ću jedan mini privatni muzejić gdje ću pokušati prikupiti koliko je moguće starih artikala i starina s našeg područja“, najavljuje.
Za njega to nije samo skupljanje starih predmeta. To je način da se sačuva sjećanje na život ljudi koji su nekada živjeli drugačije, ali su ostavili trag u prostoru.
Volim selo i njegove običaje
Iako su ga životne okolnosti vodile različitim putevima, od studija i banke do poljoprivrede, poduzetništva i života u inostranstvu, Šokić se uvijek vraćao selu. Danas, u penziji, radi manje nego prije, ali i dalje proizvodi koliko može. Kaže da je važno čovjeku ostati aktivan.
“Samo pomalo radimo da ne zarđamo“, kaže.
Na pitanje bi li, kada bi mogao, sve ponovo napravio isto, odgovara bez puno razmišljanja – vjerovatno bi.
“Volim selo. Volim njegove običaje. Volim njegovu seosku kulturu, a pogotovo svoje mjesto. Ne bih ga mijenjao za bilo koje drugo“, govori.
Sa suprugom Jelom, djecom koja su danas uglavnom u inostranstvu i sedmero unučadi, ostao je vezan uz Vidovice. Njegova priča je priča o čovjeku koji je, uprkos ratovima, odlascima, gubicima i brojnim poslovnim izazovima, uvijek iznova počinjao. Od farme brojlera do voćnjaka, od koza do likera, od plastenika do suvenira – Šokić je kroz desetljeća tražio način kako opstati i stvarati.
A danas, kada bi mogao birati bilo gdje na svijetu, ponovo bira isto mjesto.
“Kad idem na odmor, supruga i ja odemo u Baranju. Onda nas pitaju: Pa živiš na selu, opet ideš na selo? A meni sela nikad dosta“, zaključuje.
/Agroklub.ba/
