Krepsic Veni Vidi Krepšić
Eee,
Bože, rekli bi tad stariji, a meni sad došlo ko da sam star pa mi sve nešto pritišće prse i izgoni isto ono “eee”. Sjedili bi tako stari u ove pokladne dane na sijelu u nekoj od susjednih kuća i svako malo, kao refu, odvaljivali kroz sobu, dim i ljude “eee, šta ćeš”. Mi djeca bi upijali svaku riječ iz usta govornika ko nezasite spužve, sćužureni negdje u prikrajku, kunjajući u krilu matere ili pak zaigrani sa bilo-čim što je starijima ličilo na “jami to” samo nama na igračku, otprilike interesantnu koliko je klincima danas interesantan “bay-blade” (eventualna tadašnja igračka na točkovima, bilo kakvog oblika imala je “težinu” otprilike današnjeg “play station 2”).
Nisam ni slutio koliko sam blizu prolaznosti i koliko će mi biti daleke te noći kad sam u koloni za djedom, štapom i fenjerom gonio stope u snijegu i tražio
pogledom po sniježnoj noći i posavskoj ravnici vukove, kurjake, vile ili bilo koje druge čarolije koje su se, tek sad znam, oživljavale u pričama starijih samo
u te pokladne noći i za svrhu da bi nama malima stavili u glavu da ima “nešto i treba se uvijek molit Bogu”.
Bože, koliko sam se razočarao kad sam u avliji vidio onog istog cuku kojeg sam i ostavio a koji mi je do samo par metara prije ličio na kurjaka ili, u najmanju ruku, ovećeg vuka s kojim nam se, eto, sad valja borit i kojeg ćemo ja i moj djed morat umlatit ili eventualno natjerat u bijeg, da bi zaštitili ono nejako ženskinje koje je ostalo iza nas skupljeno oko bake i fenjera.
Nije nam bilo ni neobično ni teško da se, ugljenom namačkareni, pokažemo susjedima koji su se, tobože čudili kad bi se, odmah posle “faljen Isus” pojavili mi mačkare i glumili pred njima daleke neznance. I nikad mi nije bilo jasno zašto su nas potezali za suknje, rukave, lance… kad su i sami znali da to lako spadne i ostaneš na sred sobe, bože-mi-prosti, polugol. Niti sam imao razumijevanje za njihove providne i sitne laži da me “poznaju po nosu”.
Išli bi tako maskirani od kuće do kuće gazeći snijeg sve do pokladnog utorka, posle kojeg se život smirivo “kao mlijeko u časi”, kako pjesnik reče.
Nastajalo je doba korizme, duhovnog mira i pokore, doba u kojem je svako na neki način solidariso sa Isusom, a nama malima je bila zabrana lutanja “po selu”. Zato su poklade posebno drag period u godini, jer je posle njih dolazio smiraj i odricanje.
Kad iz ćoška sobe pogledam na godine koje mi se u ovim momentima razastru predamnom, vidim da su moje životne poklade prošle i da sam već zakoračio u životnu korizmu. Potraga za nekakvim unutarnjim skladom je sve jača i potiskuje prevrtljive pokladne maske iza kojih se nemali broj puta krila laž i prevara.
Neka vam “poklade” budu što burnije, time će vam “korizma” bit skladnija.
N.Autor.
