Krepsic Veni Vidi Krepšić
Od tada, nit se smijem, nit plačem, rekla je Ljubica na kraju. Cijelu priču, tek tad sam zapazio, pričala je lagano, bez emotivnih odskakanja kakvim su inače praćene priče o smrti i stradanjima. Samo povremeno je, valjda reda i učtivosti radi, zavijala krajeve usana u blagi osmijeh. I stvarno, evo već treći dan, koliko inače traje svadbovanje kod bliskih prijatelja, onaj smrad- dan kad se saberemo da olajemo “njihove” a njeno mi lice novo i nepoznato.
Porijeklom je iz Sarajeva gdje je otac, po službi željezničarski činovnik, stigo iz Konjica. Rodila se prva od njih troje i time stekla obavezu da, prvo sestri Anici a nedugo posle i bratu Miri bude pri ruci dok majka ne stigne iz smjene. Sa dvanaest je dobila živu lutku čiji smrad, dok je presvlačiš i koja se glasno smijala kad se, sita i čista zaigra sa sestrinim kikama, razumije samo djevojčica na prijelazu u ženu. U takvom okruženju se zbliže i stope sudbine i drže dugo, i onda kad viđanja prorijede ulaskom u životne tjesnace. Čak i onda kad ostavinske rasprave zatruju i prorijede susrete, u pozadini svega titra živi plamen zajedničkog srca.
Obitelj i pos’o su nju odveli a raja i grad njega zadržali a da nisu jedno drugom a ni sami sebi priznali da je uzrok nadolazeći rat. Brata jedinca, pored svih napora i nutkanja, nije mogla da izvuče iz opkoljenog grada iz prostog razloga – on nije htio van. Nije imo ni višak hrabrosti, niti je kipio patriotizmom. Imo je srce za raju, raju u rovu i rov iznad grada.
Kad bi joj poznanici na Branimirovoj tržnici, sa zluradim i tobož žaljenjem, javljali da je Miro, čudeć se da joj dosad nisu rekli, pogino tu i tu i tad i tad, znala je da lažljivi ker uživa u tome i digne joj želudac od bijesa što nema snage da skotu okrene pogana usta naopako. A kad ju je muž pozvo nasamo, za kuhinjski sto, titraji slutnje su se rasplamsali i obuzeli sva čula i već je, samim pristankom na razgovor, bespogovorno pristala na istinu, krajnju i konačnu. Digo se, kažu, jednog mamurnog jutra da protegde noge iz uskog rova u koji ga je, netom, snajperski hitac vratio mrtvog. Kroz otvorena usta metak je unio smrt u glavu po kojoj su se, kao i kod svakog drugog dok zijeva, razvlačile misli o nečem lijepom, možda zadnje pod ovim krvavim nebom do sljedećeg zijevanja.
Prvo je saslušala, jer vijesti te težine zahtijevaju punu pažnju, i osjeti da je time nahranila gladne slutnje koje su joj svakodnevno vrtile mozak i zaskakale misli. Učini joj se da iz sebe čuje nekakvo prostodušno “a-ha” naivno glumeć ravnodušje kojim se štitila pred vrelom istinom. Potom joj duša vrisnu “nema mi više brata” i sljedećih par sekundi, dok se mozak borio sa gutanjem istine, sve su boje izblijede, slike zamrzle, zvukove je čula k’o pod vodom a stol i stolica pod njom bešumno su se pridigli pedalj-dva od zemlje i isto tako vratili na pod vraćajući nju u dolinu suza. I to je to. Prebrodila je ono najgore što je svakodnevno u sebi osluškivala kao i svako kome je najrođeniji u ratu. Ostalo joj je samo da se prihvati hobotnice žalosti koja, ko slon međuporcelanom, baulja dušom rušeć lijepu grčariju njenog života sve dok ne stvori sebi dovoljno mjesta odakle će, odsad pa dok ne krepe zajedno sa tijelom koje je odabrala za gnijezdo, svakodnevno i u isto vrijeme premještat raspored stvari u duši.
Gospodari života i smrti nisu puštali žive u grad ni mrtve van. Sahranili su ga u šesnaetercu pomoćnog igrališta Koševo u Željinom dresu, poslednji dar od jaranà, a da nije mogla da mu posljednji put namjesti uzglavlje i da ga zaogrne svojim molitvama kao i svaki put kad ga je nekud ispraćala.
Četvrti dan posle zlog glasa, poštar ju je zateko na izlaznim vratima i naivan u volji da nekog usreći, predo joj bratovljevo pismo rekavši još “gle, suseda, ipak ni istina”. Slomljeno srce ne srasta brzo ni olako. Samo je provjerila rukopis i datum i, prije nego se prepustila mraku koji se odjednom stvorio oko nje, stegnula živu riječ mrtvih usta u šaku.
Do popodne liječnički tim je zagledò čas u nalaze, čas u tijelo bez svijesti, slijegali ramenima i češali bradu i potiljak i nisu znali šta im je činit sa zdravim pacijentom u komi. Kad je stigo muž, rastvorio šaku i podastro pismo mrtvog brata, razlog nagle nesvjestice, probudili su je i otpremili kući. Vraćena u još dublji bunar žalosti, tik što je ušla, sjela je iza ulaznih vrata i zapalila svijeću. Na plamenu svijeće spalila je pismo mrtvog brata. Onda je zapalila cigaru. Pa svijeću na svijeću, cigaru na cigaru. Molila se Bogu, plakala, plačom molila, palila svijeće, cigaru za cigarom, molila kroz cigarski dim, plakala, palila, molila i molitvom, plamenom i dimom se opraštala.
Nikog i ništa nije čula niti je šta od ukućana tražila. Jedina im je briga bila da ne nestana svijeća, cigara i maramica. Četvrti dan je dočekala svoju obitelj na nogama i na vratima i prije nego su sjeli za obiteljski ručak koji bi treb’o vratit sve na svoje k’o djed Đura slomljenu kost, zamolila ih da izbjegavaju, ako ikako mogu, netom prošle dane pominjat bilo kome i bilo kad.
Danas pokušavam nadovezat život na nultu točku i nastavit koliko – toliko normalno. Neznam koliko uspijevam u tome ali jedno ne uspijevam nikako. Nemogu zaplakat i zasmijat se, pa Bog. Sve i da hoću preko volje, ne ide. Umrlâ ispraćam hladno ko pogrebni službenik, na svadbi ako pociknem izgledat će bezlično, ko rika gladne stoke. Samo me bocne kad naveče, čim spustim glavu na jastuk i zažmirim, navučem njegovu sliku pred oči. Vremenom je postalo neka vrsta komunikacije i molim Boga da ne prekine, kad je već tako odredio.
/Prema istinitom kazivanju, autor osoba sa slike/
