Krepsic Veni Vidi Krepšić
Dan je tužan,
oblačan, kišan i ružan.
Sjedim.
Piljim u sivilo.
Sve je dosadno u tuđini.
Tamo mi nikada
ovako dosadno nije bilo.
Blagdan je,
ne radi se danas.
U glazbi i molitvi tražim spas
i mislim o sudbini
ljudi u daljini
otuđenih i zaboravljenih.
O, da li ikad itko bar ponekad
pomisli i na nas?
Teški smo izgleda svima,
i tamo onima
i vamo ovima.
Tko nam sudbu skova,
hoće li proći vremena ova,
šta li će samo biti od naših snova?
Živimo besciljno.
Nervozni smo često.
Pod nebeskom kapom,
na zemlji ovoj
mi tražimo svoje pravo mjesto.
Ovi nam u tuđini i nisu krivi.
Nitko nas ne dira.
Mirno se živi,
no i kad sunce sija,
nama su dani dosadni i sivi.
Oni koji su krivi
što su nam poremetili životni ritam
i što moram po svijetu da skitam,
njih ne znam,
umjesto da sam tamo s društvom,
ja ovdje živim otuđen i sam.
Da ih kunem,
nemam baš volju,
da im baš dobro želim,
ni to ne mogu.
Sigurno je da griješim,
ali to prepuštam bogu.
Pa neka mi i Bog sudi,
Neka me i kažnjava .
Zašto ne bi i on
kad su to činili obični, grešni ljudi?
Marko Krnjić
