Krepsic Veni Vidi Krepšić
Početak gradnje crkve i samostana
„Otkako polumjesec tmurnim sjajem obasjava Bosnu, sve je ondje podivljalo. Samo nebesko Sunce daje život kršćanstvu“. Ovim zapažanjem o. Pfanner započinje jedno od svojih pisama prijateljima u Austriju. Kako bi izmijenili tu tmurnu situaciju, južno od Save, prema Banjaluci su došla dvanestorica patara i braće koja su se ondje skućila. Počeli su sa krčenjem šume kako bi dobili polja za hranu, gradnjom crkve i samostana, potom su nastavili s gradnjom škole za dječake, pilanom, sadnjom repe itd.
Prilikom gradnje samostanskog podruma napravili su i podrumske prozore, no kad je turska (bosanska) vlast to vidjela, paša je odmah tražio da se zaustavi gradnja jer su ga prozori podsjećali na otvore za topove što je opasnost za državu. Kako bi riješio zabranu daljnje gradnje. o Pfanner je morao otići sve do Istanbula do velikog vezira za pomoć. Vezir je dozvolio i tako je eto riješena vjerojatno prva građevinska dozvola za Hrvate u Bosni. Za razliku od bosanskih muslimana, Turci u Istanbulu su čak tražili da trapisti naprave i školu a naročito su bili oduševljeni idejom da svećenici izgrade sirotište u kojem će siromašne dječake podučavati zanatima i poljoprivredi. Samostan i crkvu gradilo je 70 do 80 radnika i za sve njih je svaki dan trebalo osiguravati hranu, no trapisti su preko svojih dobrotvora sve nekako pokrivali.
Prva Tjelovska procesija poslije 400 godina
Nije se doduše održala na otvorenom nego u unutrašnjosti samostana, ali o. Pfanner svejedno to hvali i ističe kako su Turci koji su to dozvolili tolerantniji nego neki liberalni europski režimi (prosvjetitelji) tog vremena koji su istu u svojim državama branili.
Katolici su za tu prigodu skupljali poljsko cvijeće na livadama i poljima i donijeli kao svoju jutarnju žrtvu, kako reče o. Pfanner, ne znajući još kako će to cvijeće upotrijebiti jer, kako i sami rekoše, nešto slično još nikada nisu vidjeli. Osim njih i cvijeća, radnici su se popeli i na hrastove i bukve kako bi natrgali pune košare lišća kojim su posuli put.
Kad je procesija bila spremna povorka je krenula. Na čelu kolone su išli trapisti, Presveto a iza njega „obuveni i bosonogi Bosanci moleći svoj Oče naš s velikom pobožnošću i vidljivom radošću“. Zvono još nije zvonilo jer ga naprosto još nije bilo. A da ga ima „ono bi tada imalo ozbiljno zadaću, dnevno zvoniti preko rijeke Vrbasa i kroz njezinu dolinu, te tamo u gradu zaglušiti Turčina puno ranije nego što on s minareta svoje džamije pozove na jutarnju molitvu, te još često u danu da pokaže da kršćanin mole češće nego Turčin“. Možda mu motiv nije baš nešto duhovan, ali nam nije ni nepoznat ni rijedak sve do dana današnjeg.
Kaže o. Pfanner da se Turčinu sviđa kad se moli, pa ovdje više drže do katolika nego do šizmatika (pravoslavnih), jer katolici više mole. Sviđa im se i kad prolazeći pored samostana čuju kako svećenici mole psalme i pjevaju.
…nastavlja se…
