Krepsic Veni Vidi Krepšić
Bosanska kuća
„Bosansku kuću je lakše sagraditi nego opisati, jer kod opisivanja postoji opasnost da se sve čini poput laži“. Tako opis naših kuća u starini počinje o. Franz. I u daljnjem ću tekstu, poštovani čitatelji, uglavnom preuzimati doslovne rečenice o. Franz, jer govore dovoljno same za sebe. Te kuće ili kolibe toliko su male i od dima tako crne, da se i ne vide među stablima šljiva. Inače, tako lijepa bosanska okolina zbog toga je tako monotona jer zelenilo okoline nije ugodno ispresijecano snježnom bjelinom kuća kao u civiliziranim okolinama. (Ovo je pismo pisano tijekom zimskih dana, pa stoga spominjanje snijega i bjeline). Ali je pisac ovih redaka opet oduševljen ljepotom Bosne koju uspoređuje sa ljepotom Porajne. Ovdje, kaže on, postoje mnogi predjeli koji bi mogli konkurirati predjelima Rajne kada bi se u predjelima Rajne uklonile kuće, dvorci i vinogradi, dakle djela ljudskih ruku. Ali ono što njega tišti jesu uvjeti pod kojima žive bosanskih katolici u toj prelijepoj zemlji. Opis je tako jezovit da podsjeća na život logoraša u koncentracijskim logorima. Čujmo njega: „Zbog toga ovi predjeli izazivaju stalnu bol; u svakom pogledu odasvud gleda smrt, iz svakog sela, iz svakog prozora, iz svakog lica, gdje Turčin vlada, živi i kreće se“. (A ovo je samo koju godinu prije Austrougarske aneksije. Kako li je tek bilo koje stoljeće ranije!?!).
Potom nastavlja opisom jedinog krivca: „Turčin zna samo trošiti i uživati, ali ne i stvarati i proizvoditi; da, proizvoditi zna gliste, kao i prezreli sir, štete, kao i odbačene čarape, trulež i daždevnjake, kao i ustajalu vodu“. Dakle, svu tu ljepotu Bosne ponosne, narušava Turčin svojom strahovladom.
Nakon što si je o. Franz dao oduška imenujući isključivo Turčina kao krivca zbog ovakvog odnosa prema raji i okolini, prelazi na opis gradnje jedne najamničke bosanske kuće. I sama kuća naime dočarava svu bijedu naših predaka.
Gradnja kuće
Za gradnju bosanske kuće, osim umijeća ne treba nikakav pribor. Ode se u najbližu šumu, posijeće se hrast a iz njegova debla isijepaju se daske te se polože po dužini, širini i debljini. Zatim se te daske na leđima odnesu do gradilišta ili – ako se ima, volovskom zapregom. Potom se podignu četiri zida, visoka optrilike četiri stope, kvadratnog ili izduženog oblika. Dugi su dva do tri a široki dva klastera. Na njih se položi hrastova šindra i kuća je pokrivena. Ulaz bude tamo gdje su daske (slučajno ili namjerno) prekratke. Budući da je ulaz ponizak, pa da se prilikom ulaza ne udari glavom u nadvratnik, na saginjanje na vrijeme upozorava još niži krov od šindre.
U sredini je – barem u boljim kućama, jedan pregradni zid koji jednu polovinu kuće pretvara u sobu. Ali u većini kuća tog pregradnog zida nema, pa je cijala kuća (koliba) zapravo samo jedna prazna soba.
Podova uopće nema, nego je gola zemlja na kojoj živi cijela obitelj. Na toj se goloj zemlj sjedi, spava, jede, kuha, radi, i sve to bez stolice i stola.
Na tom tlu, u sredini, gori vatra dan i noć, ljeti i zimi. Kad naime ne treba za grijanje ukućana, treba za pečenje kruha. Kada se zamijesi tursko brašno s vodom u jednu kuglu tijesta, ukloni se žar na jednom mjestu i na to toplo mjesto stavi se tijesto koje se zagrne vrelim pepelom i tako se peče kruh.
Kada se sin oženi, gradi sebi novu kolibu, još manju pokraj ove postojeće. Ona je tako mala da u nju jedva stane ležaj za tek vjenčane. Naime vatra se u njoj uopće ne loži, nego svi mladi bračni parovi i njihovo potomstvo dolaze k zajedničkoj vatri u prakolibu najstarijeg i zajednički jedu iz ognjišta. Zbog toga se vrlo često nađu u jednoj kolibi dvojica, četvorica ili čak i šestorica oženjenih sinova ili braće i sestara. Svi sa vlastitom obitelji ali su svi ovisni o poglavaru obitelji, koji ne mora biti najstariji po godinama, ali uživa povjerenje svih ostalih i on sam upravlja vrećicom (kućnom blagajnom)
(nastavlja se)
p. Mato, Krevšić-Sarajevo
