Krepsic Veni Vidi Krepšić
Godine 2016., na Olimpijadi u Rio de Janeiru dogodila se povijesna stvar, a to je da su muškarci, koji su se proglasili ženama, natjecali sa ženama u trčanju i pobijedili. U trci na 800 m odnijeli su sve tri medalje. U drugim ih natjecanjima nije bilo.
Ukupno je taj događaj popratila relativna šutnja, u svijetu i u Hrvatskoj. Samo je „Jutarnji list“ progurao skroman člančić, pažljivo skrojen kao neutralan do prijateljski duhovit. Duhovitost i simpatije uvijek ublažavaju tragediju i ljutnju i člančić je prošao zasluženo nezapaženo.
O šutnji medija
Mediji su taj događaj prešutjeli zbog dvaju razloga. Prvi je da je taj događaj toliko apsurdan da ga ne može braniti, a ne smije ga se kritizirati (ponavljam pohvalu „Jutarnjem“, jer se iz te zamke dosta elegantno izvukao). Budući da su njihovi poslodavci medija uglavnom podupiratelji rodne teorije, onima koji bi događaj kritizirali mediji ne smiju dopustiti kritiku, a svjesni su da bi trijumfiranje bila sramota i za njih same. Drugi je razlog što rodni aktivisti također šute, pa se nema koga pitati.
O šutnji aktivista
Ni najzatucaniji zagovornici rodne teorije („nema spola, sve je u glavi, svi imaju pravo na sve bez obzira na biologiju“) nemaju obraza reći da je to miješanje muškaraca među žene nešto športsko, ljudsko, ili pošteno. Budući da se radi o časnoj Olimpijadi, ne usude se trijumfirati nad velikim uspjehom svojega agresivnoga aktivizma koji je, dakle, srušio logiku, ugled i čast i toga najvažnijega športskoga događaja u svijetu i u povijesti čovječanstva. Sretni su, naravno, jer za njih osim vlastitoga fiziološkoga užitka (v. dalje) nema drugih svetinja (feministica Butler je rekla „naše tijelo je naš hram“), ali šute zgranuti pred svojim uspjehom, koji je i najglupljima otkrio apsurd njihova učenja. Ne zaboravimo: muškarci koji su se proglasili ženama natjecali su se u trčanju sa ženama i pobijedili! Logika toga događaja ničim se ne može braniti, ničim. To je kao kad razmažena djeca zapale kuću svojih roditelja; kuća gori, a svi šute: tragedija uništene kuće prevelika je da se djecu brani, no napasti ih ne smiju tuđi ljudi, a njihovi roditelji to ne mogu učiniti, jer su ih upravo oni učili da se zabavljaju paljenjem žigica u mraku ormara.
/Narod.hr/
