Krepsic Veni Vidi Krepšić
Život u iščekivanju novoga Kristova dolaska etablirao je, zahvaljujući prvenstveno apostolu Pavlu, tri nove kršćanske vrijednosti „vjeru, ufanje i ljubav“ koje su bile mjerodavne za život prve kršćanske zajednice i međusobnu ljubav članova
Nada i vjera u život vječni jedno od glavnih obilježja svih objavljenih religija. Na blagdan Uskrsa kršćani svih konfesija prisjećaju se neobjašnjivog čuda po kojem je Bog probudio od mrtvih Isusa Nazarećanina, utemeljitelja kršćanske religije. Najjači argument u prilog ovom vjerovanju svakako je prva kršćanska zajednica koja se spontano formirala živeći u vjeri da priča Isusa Nazarećanina nije završila tragično, sramotnim vješanjem na križu, nego da ga je Bog „probudio od mrtvih“ kako stoji u najstarijem novozavjetnom spisu, Pavlovoj Prvoj poslanici Solunjanima (1,10), napisanoj oko 50. godine, tj. dvadesetak godina nakon Isusove smrti. Pavlova Prva poslanica Korinćanima, napisana 53. godine u Efezu, sadrži vjerojatno najstariji oblik vjerovanja prvokršćanske zajednice. Pavao objašnjava Korinćanima što je zapravo srž njegova naviještanja (kerygma) i propovijedanja: «Prenio sam vam ono što sam primio; Krist je umro za naše grijehe sukladno pismu i bio pokopan. Treći dan je probuđen sukladno pismu, pojavio se Kefi, a potom Dvanaestorici» (1Kor, 15, 3)».
Da je u prvoj kršćanskoj zajednici također vladala pomutnja i nesigurnost zbog izostanka Kristova ponovnoga dolaska, svjedoči Druga Petrova poslanica, nepoznatoga autora, napisana potkraj prvoga ili početkom drugoga stoljeća. Apostol Pavao je u svojim spisima zagovarao i očekivao brzi i nepredvidivi Kristov dolazak koji bi on osobno trebao još za života doživjeti (1 Sol. 4, 15), a u spisima potkraj života Pavao više govori o osobnom uskrsnuću koje nas čeka poslije smrti u kojemu ćemo doživjeti susret s Kristom u kojega vjerujemo da je uskrsnuo.
U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao ukorava Korinćane da je nezamislivo kako neki od njih ignoriraju takvu poruku tvrdeći da “ne postoji uskrsnuće mrtvih”. Razumljivo, jer je Korint bio grad rimskih vojnih veterana u kojem je cvjetala trgovina i prostitucija. Grad je bio poznat po Afroditinom hramu u kojem se obavljao kult prostitucije. Umjesto ovozemnih tjelesnih užitaka apostol Pavao naviješta korintskoj “multi-kulti” zajednici život vječni utemeljen na uskrsnuću: “Ako nema uskrsnuća, ni Krist nije probuđen, a ako Krist doista nije probuđen od mrtvih, onda je i naše naviještanje isprazno, a vaša vjera besmislena” (1 Kor 15, 13-15). U slučaju da nema uskrsnuća, Pavao izrijekom napominje da se trebamo dobrano prepustiti užitcima, jelu i piću, jer sutra umiremo. Pavao je posebno oštro nastupio protiv vladajuće prostitucije u Korintu, a poznato je da je i Platon u svojoj “Državi” zabranjivao vojnicima druženje s Korinćankama. Korinćani se očito nisu olako odricali ni svoje tjelesne ljepote ni tjelesnih užitaka dok su inzistirali na pitanju apostolu Pavlu kakvo ćemo tijelo imati poslije uskrsnuća. Pavao obećaje da je “ljepota nebeskih tjelesa nešto posebno, drugačija od tjelesa ovdje na zemlji.” (1 Kor 15, 40). Priču o buđenju od mrtvih Pavao završava ohrabrenjem Korinćanima koji su izloženi porocima više od ostalih zajednica kojima naviješta Isusovo uskrsnuće i oslobođenje od ropstva grijeha: “Budite postojani i nepokolebljivi, sudjelujte marljivo u djelima Gospodnjim i budite svjesni da će Gospodin nagraditi vaš trud” (1 Kor 15, 58).
Znakovito je da je Pavao odbacio pitagorejsko-platoničku ideju o besmrtnosti duše (15,44). Umjesto propadljivoga tijela koje je povezano s dušom (soma psychikon) Pavao obećaje poslije uskrsnuća duhovno tijelo (soma pneumatikon) koje je preduvjet za ostvarenje vječnoga života. Pavao ozbiljno upozorava kršćane da se ne bi smjeli primarno fokusirati na ovozemni život, domovina je naša ipak na nebesima: «Ako smo svoju nadu u Krista ograničili na ovaj život, onda smo jadniji od drugih ljudi» (1 Kor 15,19).
Pitanje uskrsnuća i života poslije smrti zadobilo je na crkvenom koncilu u Carigradu 381. godine služebnu formulaciju vjere «u uskrsnuće tijela i život vječni». Stoljećima ta formulacija nije ostavljala ravnodušnim ne samo vjernike, nego i one koji su se deklarirali ateistima i agnosticima. Poznat je primjer marksista Ernsta Blocha, jednoga od najvećih teoretičara filozofije nade, koji je na samrti rekao: «Odlazim s nadom da bih vidio veliko Možda».
