Krepsic Veni Vidi Krepšić
Došašće je nostalgično vrijeme. Već se na samom početku ovoga vremena bude uspomene i naviru sjećanja. Za mnoge stare roditelje ovo je vrijeme čežnje i zebnje jer im je zbog nedavnih događaja djecu život odnio daleko od obiteljske kuće i rodnoga kraja, pa će oni ovih dana osluškivati poruke koje im stižu, hoće li im ove godine moći doći za Božić da im kuća ponovno oživi ili će morati i ovoga Božića ostati sami sa svojim Bogom i suzama na licu. Naravno, i djeca su tu koja će već od danas početi brojiti dane koliko će još biti zornica do Božića, te čemu će se sve moći obradovati u ovom vremenu koje je toliko ispunjeno nadom.
Mi smo vjerojatno već donijeli i neke odluke kako ćemo se pripravljati za našu najradosniju svetkovinu, proslavu Božića. Došašće je priprava za njegov dolazak, ovdje i sada. To je nada koja je nošena vjerom, a snagu joj daje ljubav. Srce koje ljubi Boga i čovjeka osjeća već sada Božju blizinu i spasonosnu snagu njegove prisutnosti.
……………………………………………………………………………………………………
Jedna priča govori o nekom rabinu po imenu Manaše koji je prije 200 godina iz Rusije krenuo na hodočašće u Svetu zemlju. I dok je boravio u Jeruzalemu, u gradu se događalo nešto uzbudljivo.
Neki čovjek, za kojeg se kasnije utvrdilo da nije bio sav pri sebi, uspeo se na Maslinsku goru i počeo puhati u rog koji, prema staroj židovskoj tradiciji, najavljuje dolazak Mesije.
Kada je s Maslinske gore odjeknuo zvuk roga, u Jeruzalemu se odjednom sve diglo na noge. Ljudi, žene i djeca trčali su po ulicama grada i vikali: „Mesija je tu! Došao je dan spasenja!“ Kada je rabin Manaše čuo viku s ulice, otvorio je prozor sobe u kojoj je boravio, promolio nos van i pomirisao zrak, te ga brzo zatvorio rekavši: „Nema tu nikakva spasenja!“
Danas je isto tako i po našim ulicama mnogo vike, urlanja i galame, čija jeka ulazi u naše domove. Mnogi nam „proroci i proročice“ nude spasenje u svojim okvirima, uglavnom mimo Boga i njegovih zakona, a koji put i protiv Boga. Usput neke uspiju i zavesti. Ali je za nas ta njihova buka preglasna, zato nam ne preostaje ništa drugo nego zatvoriti prozor (u svijet) i zaključiti skrušeno pred Bogom kako tu nema nikakva spasenja. Spasenje je samo u Bogu jer „za sebe si nas stvorio o Bože, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!“ (Sv. Augustin).
/Katolički tjednik, piše Pavo Jurišić/
