Krepsic Veni Vidi Krepšić
I ovo jutro sam ustao uobičajeno kao i predhodna jutra. Pijem moju prvu kavu i osjećam pomalo meni i mojim ukućanima poznatu “nervozu”. Znak da su baterije prazne. Da, baterije su prazne, a punjač tamo negdje daleko u jednoj zemlji , u jednom selu u jednom sokaku, u polojima, njivama.
Da to je naš Krepšić, naša oaza mira, Drenova. Utorak je a do petka još puno. Odluka je pala , četvrtak je dan “D” idem kući. Srijeda na četvrtak nespavam ili malo spavam, andrenalin je prevelik. Četvrtak predvečer krećemo moj prijatelj i ja. U putu kao i obično razgovaramo o različitim temama, kako i od čega se prije živjelo ili preživljavalo.
Put se nekako odužio iako na cesti nema gužve. Napokon Županja – Orašje i moj dom, moj Krepšić.
Pola tri je ujutro, sokak obasjan uličnom rasvjetom, svaki put kad ponovno dođem sve mi je ljepši. Duboko u noći onako u njemu sve živi diše ali se nepomijera. Počiva u noćnom snu, stižem u svoju kuću, kuću mojih roditelja. Hodam po dvorištu po kojem sam prije 53 godine samostalno prešao nekoliko prvih koraka, koraka koji su bili početak meni tada nepoznatog životnog puta.
Osjećam umorn sam ali mi se neide na spavanje. Toliko bi toga želio vidjeti, ljude sresti ali imam samo dva dana na raspolaganju. Idem pokušati malo zaspati iako znam da je to skoro nemoguće, ipak sam zaspao. Kroz san čujem dobro poznat zvuk našeg zvona. Šest je sati. Dosta je, ustajem umivam se stavljam vodu da prokuha i pijem moju prvu kavu.
Miran sam, baterije se polako pune. Idem se javiti bratu, susjedima, čuvarima naših ognjišta, našim herojima, našim ružama hrvatskim. Poslije uobičajene kave i šetnje kroz selo vraćam se kući u sebi sretan jer sam sreo dosta meni jako dragih osoba.
Vrijeme je doručka kojeg ću obaviti onako na brzinu jer i dalje osjećam onu malu nervozu „andrenalin ne miruje“. Ulazim u garažu sjedam na bicikle i krećem tamo gdje većina nas krepšićana rado odlazi.
Usput srećem mog imenjaka koji me pita, Quo Vadis?
Dolazim do Crvene ćuprije i zastajem. Ispred mene su Poloji, Vračari, Orlja. Ispred mene je Smrduljski kanal, Krajine, Plane, Ključići… Ispred mene je Objeda. Onakva kakvu je ja pamtim.
Nekad davno uglavnom prekrivena pašnjacima, malo kultivirana ali dovoljno za tadašnja vremena. Danas sa vrlo malo pašnjaka većinom obrađena dovoljno ili ne za sadašnja vremena. Moglo je se često čuti: Teška čudne naravi… jedan tjedan je močvarna meka i blatnjava a drugi suha i tvrda ko kamen.
Onaj uobičajeni mir prekidaju zvukovi traktora i kombajeva. Žetva soje je u punom jeku. Susrećem naše poljoprivrednike primjećujem radost i osmijehe na licima.
Da Objeda je opet dala sve od sebe kao što je davala i prije 10 -20 i 50 godina. Nekad bostan, repa, duhan, danas soju, kukuruze, pšenicu. Prinosi su dobri, težaci zadovoljni, a ona onakva kokvu je ja pamtim svjedoči da je tu živio netko i prije nas. Ona je bila naš kindergarten, naše more, ona je bila naše kino, naša stvarnost.
U vrjeme kopanja kukuruza i soje, kupljenja sijena postala bi naša patnja, naš znoj ali i uz sve to se često pjevalo i radilo.
Prolazeći gotovo pored svake njive prsjetim se nekih događaja iz djetinjstva vezanih za tu njivu ili negdje u blizini.
Većina moje generacije a pogotovo oni stariji imaju svoje neispričane priče iz Objede koje i nisu baš za javnost. Mi smo bili te „zlatne generacije“.
Vraćam se biciklom prema selu i opet stižem do Crvene ćuprije, stanem okrenem se prema Objedi i onako razmišljam. Htjeli mi to priznat ili ne ona se onako polako uvlačila u nas ili mi u nju.
Mi ćemo biti njezina prošlost a ne ona naša, mi pripadamo njoj a ne ona nama. Pitam se ? Dali ja možda u ovom kultiviranom svijetu tražim mir u mojoj „nedovoljno“ kultiviranoj Objedi. Ona je onakva kakvu je ja pamtim.
I po tko zna koji put, ja sam upravo tamo svoje baterije napunio.
