Krepsic Veni Vidi Krepšić
Ne znam. Možda Ti je zafalilo anđela pa si ih uzeo. U jednoj kućici u snijegu zaspalo je njih 8. Ti si svemogući, da si dahnuo otvorili bi vrata i prozore.
Ma da si samo malo odškrinuo vrata, čuo bi te Stipe, bio je prvi do vrata. Nisi. Koliko ovih “ZAŠTO”?
Koliko suza, koliko bola i koliko pogleda u nebo ovih dana… Strah me Bože, da te i upitam ZAŠTO? Jer naučili su me da smrt nije kraj nego početak vječnoga života. Nisu bili ništa krivi, tek su počeli živjeti. Zar Ti nije Posušje dovoljno mladosti dalo. Zar nije dovoljno majki djecu pokopalo. Zar nije dovoljno očeva na koljena palo. Zar nije dovoljno brace i sestara gorke suze proplakalo.
Njih osam, Isuse. Pa čuješ li me. Prve ljubavi, studentski dani, mladosti i ludosti, diplome i suze ponosa, udaje i ženidbe, djeca i unučad… Nikad više… I za stolom, osam vršnjaka. Ko slavuji pjevajući do zadnjega daha. Naslonjeni jedan na drugoga i tako zajedno odneseni u nebo. A dvadeseta im tek. Ne znam. Pišu neki da si Ti dobri Bog pa zašto dopuštaš ovo sve. Neki pišu da ne postojiš jer da si Svemoguć otvorio bi im prozor ili vrata. Otvorio si im Raj. Gdje ćemo svi, vjerujem, jednog dana. Utješi im roditelje, braću i sestre, prijatelje, rodbinu i znance. Utjesi svoje Rakitno i Posušje.
Ovo je još jedino mjesto na svijetu gdje su crkve pune. Gdje živi vjera. Ne daj da se obeshrabrimo. Utješi majke sto su ih pod srcem nosile, dojile i gojile. Očeve što su im pozlatili prve korake. Braću i sestre što ostaju kao njihova sjena. Prijatelje iz djetinjstva i klupe što već 4 dana plaču uspomene i sve sto su skupa prošli. Utješi susjede i poznanike rodice i rođake jer kad zatvorimo oči vidimo im osmjehe.
I kamen plače, a raduje se zemlja života gladna jer najljepše sjeme danas u nju zagrćemo. I raduju se nebesa jer 8 vam ih dođe. Nevinih i bijelih. A mi, Plačemo jučer, danas i sutra. I svaki dan. I padamo na koljena i gledamo gore, Da ih ugledamo kad se zaplavi nebo. Kako zajedno sjede na oblacima, smiju se i pjevaju, jer Gore nema boli. I plaču oblaci, padaju kiše, grme i sijevaju.
Da krikovi 8 majki danas ne premjeste planine.. Znam da si Ti moj prijatelj i brat, daj mi da shvatim da su Tvoji putovi bolji od mojih želja. I oprosti na svakom “ZAŠTO”, Ti ipak najbolje znaš. Osam Ti ih puštamo. Četri grlice i četri golubića. Jutros je izašlo sunce, nakon tri dana. I nebo je posebno bilo plavo.
Stigli su Ti gore. Javljaju. Njih osam. Čuvajte nas sa neba, gdje s oka svake suze nestaje. I neka vam je laka ova zemlja suzom natopljena, dico naša.
Obiteljima iskrena sućut.
