Krepsic Veni Vidi Krepšić
Kažu da je rodno mjesto gnijezdo iz kojega polijećemo u život i zato nas njegova sjena, emocija, miris, zvuk prate kamo god odletjeli. Mislim da jednako tako i rodno mjesto osjeća kada nekome od nas prestane kucati srce… nekako se uljuljka i postane vrlo tiho, kao da se oprašta.
Prekjučer je preminula i Delfa, poput mnogih naših roditelja koje je viša sila odvojila od nas i ovoga bila, a dalje žive u našim srcima i sjećanjima.
Što znači vrijeme, uopće?
Delfa je na ovome svijetu proživjela 100 godina. Desetogodišnjakinja na slici zasigurno nije razmišljala o tome, bila je sretna jer može stati uz oca i braću u narodnoj nošnji, a sve ostalo joj je dolazilo kroz vrijeme kako je tekao i život… dan po dan, nekad težak, nekad lak, malo suza, malo smjeha… sve do sad’.
Delfa je kao malena ostala bez majke. Sa 14 godina se razboljela, dobila je tuberkolozu koljena, zbog čega je operirana u vojnoj bolnici u Zagrebu. Koljeno joj je fiksirano i noga je ostala kraća. Uprkos svemu, udala se i rodila petero zdrave djece. Kao svi mi iz ovoga kraja, zbog rata doživljava progonstvo i nastavlja živjeti sa svojom djecom. Premda voleći jednako svu svoju djecu, svoj život kasnije posvećuje kćeri Iki i ostaje uz nju do kraja života. Nije ni dana provela u staračkom domu, do zadnjega je živjela u poznatom okruženju i umrla okružena ljubavlju svoje djece. Pa da imam moć dijeliti nagrade, dodijelila bih bez razmišljanja Nobelovu nagradu svoj djeci koja su ostala u dobru i zlu uz svojeg roditelja.
Delfa je bila veliki borac. Kao i naše majke. Mnogo je žena iz ovih krajeva o kojima bi se mogle pisati knjige i što sve su podnijele bez glasa. To su hrabre žene, a mi smo njihov porod i ne smijemo to nikada zaboraviti.
Delfo, počivala tvoja duša u miru Božjem i pozdravi nam sve naše mile i drage tamo gdje si preselila.
za krepsic.com / Ružica Osmakčić
