Krepsic Veni Vidi Krepšić
Porez i drvosječa
Ako me pitaš može li se ovdje naselit (u Bosni), ja ti odlučno odgovaram: „Da“. Tako Austrijanac piše Austrijancu u 19. stoljeću. Neobično zvuči ova rečenica u današnje vrijeme, kad toliki iz Bosne iseljavaju. A evo i zašto!
Počinje sa opisom zemlje, pa kaže: na mnogim poljima i šumama može se naći gotov humus za zemlju. Stoku može potjerati na zajedničke pašnjake uz malu naknadu zajedničkom pastiru. Što se tiče drva za ogrjev u šumi besplatno siječe koliko želi, drva može i preprodati bez plaćanja poreza. Lišće za stelju može uzeti koliko želi a sličan je slučaj i o gnojivu. Premda se u Bosni ništa ne gnoji jer sve raste i bez gnojiva. Stoka uglavnom luta po šumama, no malo je tko ima. Bosanac nema vrta ni vrtlarstva.
Od svega što se tada u Bosni uzgajalo plaćala se desetina, a tko ništa ne obrađuje ništa i ne plaća. Doduše oni koji ubiru desetinu često to rade vođeni svojom samovoljom. Osim ovog, raja ima i druge poreze, kao što je glavarina i porez za vojsku (kao kmeti, oslobođeni su vojske), tu je potom služba kuluka kod gradnje cesta i mostova, premda su zemljoposjednici toga oslobođeni. Mali porez za kmetovsku kuću plaćaju zajedno kmet i zemljoposjednik. Nekoliko groša se plaća po marvi koju se drži.
Većinom se ujedine stanovnici jednog sela, s pet do deset seljaka, pa zajedno plaćaju desetinu jer ako je netko ne mogne platiti pada se u ruke turskim trgovcima zbog čega je jako ugnjetavan.
Želi li netko u Bosni onog vremena graditi, najbrže i najjeftinije gradi riglovanu kuću od hrastovog drveta koju onda zida nepečenom glinenom ciglom koju sam izgrađuje (valjda bi to bili onu ćerpići kako smo ih mi zvali). Krov je od hrastove šindre ili crijepa. Takve kuće mogu izdržati dugo godina.
Na koncu ovog opisa o. Franz pišući svojim prijateljima Austrijancima zaključuje: za ljude koji imaju poduzetničkog duha i zdravo tijelo, zasigurno bi se dalo ovdje nešto lijepo stvoriti, posebno ako bi ovdje došla veća skupina i stvorila neko seoce (čujte vi gastarbajteri…!!!).
A sad kratki opis bosanskog drvosječe! U sječi drva Bosanac je spretan ali i hladnokrvan u pustošenju šuma kao ni jedna druga nacija (čini se da se do danas glede istog ništa nije promijenilo). I mladice siječe kao vješt i neustrašiv krvnik. O. Franz strepi da bi takav relativno lako mogao odsjeći i ljudsku glavu ili je odrezati handžarom. A tko su te drvosječe? Svatko tko može nositi sjekiru, bio on raja ili Turčin, otac ili sin. Zato šume sablasno izgledaju posebice u blizini naselja. Svatko siječe gdje želi jer su sve šume kraljevske ili gradske. Plaćanja poreza je uvedeno tek poslije i to neznatna svota. Nešto se koristi za ogrjev, nešto za građu a ono tanje za ograde i pruće.
Ako je deblo predebelo, prilikom penjanja na njeg drvosječa zasiječe stepenicu u deblu a sjekiru zasiječe u deblo visoko iznad sebe i penje se preko zasječene stepenice i zabijene sjekire do grane koju je odredio. Tako se penje od grane do grane dok ne posiječe sve grane pa ostane samo sablasno deblo. Kad grane nove narastu, novi drvosječa koristi iste one stepenice pa opet slijedi sječa. I tako sve dok se stablo ne osuši.
Za sva ova „maltretiranje“ Bosanac ima samo jedan jedini instrument: sjekiru. Sjekirom teše debla u četvrtaste grede, sjekirom ruši debla željene dužine, sjekirom iz debla izgrađuje osovinu, sjekirom cijepa daske od dva do tri cola debele i dvanaest stopa dugačke, sjekirom dubi korito na bunaru, sjekirom radi sve. Njegova ruka i sjekira zamjenjuje Austrijske mašine. Čini se da je Bosanac bez sjekire nula. Sjekira ide svugdje s njim i on ide svugdje sa sjekirom (ko danas s mobitelom). I kad si pravi mrtvački lijes, Bosanac ga pravi sa sjekirom, ili kako bi on rekao sa dragom sikira.
(nastavlja se…)
/p. Mato Anić/
