Krepsic Veni Vidi Krepšić
Kad je Gospon Dušebrižnik sa oltara, pod Župne oglase, navijestio busočašće HKM Beč Mariji Bistričkoj, tiha davna želja izašla je pred oči i ostala kao filter kroz koji sam gledo
sve do njenog ostvarenja; da dođem na čašćenje Majke naše nebeske u svetište posvećeno njezinom liku i djelu i zahvalim se za zasluge dosadašnje, sadašnje i odsadašnje -biciklom. Jesensko sam dijete i ponude koji jesen nosi prihvatam kao rođendanski poklon; sunca ima dovoljno dugo i dovoljno jako da put postane užitak za oči. U tu svrhu pretvorio sam si, za rođendan, dva radna u neradne dane.
rije polaska pale su mi na um riječi Gospodnje Ja sam put, istina i život. Ponesen tim vjetrom u leđa otisno sam se pedalama ka rubovima Beča pa prema Szombately
preko Donje Austrije i Gradišća. No, kostim vjere koji me držo sabranog raspukne se na takvom putu gdja se duhovno-motivacioni vjetar u leđa ubrzo pretvorio u realno- otežotni vjetar u prsa i prva istina me udarila u glavu: šta je meni ovo trebalo. Svjesno sam uš’o u nešto što mi je bilo pri svijesti svaki put i što sam svjesno zanemarivo; sam, na dugu putu. Ostalo je samo malo obraza da ga branim od crvenila i što me guralo naprijed preko svake logike i opravdanosti. Išo sam sebi “niz dlaku” pa sam biro ceste sa manje napora u duljini i usponu. A među tim cestama su i one koje uništavaju gume.
Bože, kušaš li mi volju pa mi pod gume podmećeš trnje. Sreća, sjetio sam se nekad davno kupljenog spray-a za takve neprilike. Sasuo sam sadržaj pod tlakom u
probušenu gumu i spremio se za daljnje putivanje, izgubivši svega par minuta od dragocjenog vremena jer cilj prvog dana (ukupno 150 km) je bio još daleko. U
nastavku puta jedina radost, osim cilja, bili su kratki predasi i njeno veličanstvo -kava. Nebi da lažem pa lažno Bogohvalim a nadam se da nije Bogohuljenje no molitvu na
putu, izuzev ono rutinski, nisam forsiro kao pomoćne kotače. Iovako sam svjestan da bez Božije pomoći nebi bilo izvodivo, pa ni ovo pisanje. Bio sam okupiran da se
dočepam prvog odredišta i Bog mi je, i bez dodatne zamolbe, pomogo u tome da stignem pola sata prije zatvaranja. Dovoljno da rasedlam električno magare i spremim
ga na sigurno.
Umor je čudo. Vidljivo u polovici pizze koja je ostala nepojedena i pored velike gladi i pored činjenice da sam ja u pitanju, što je često stopljeno u jedno,
mislim, glad i ja. A i Voltaren je čudo. Do jutra su bolna mjesta utihnula i nastavak puta nije bio upitan. Sad je već nivo zadovoljstva dostigo pozitivnu nulu. Dnevni cilj mi
izgleda lakše dokučiv (135km). Kroz nepoznate prostore Međarske gdje sunce iza bundeve izlazi pojave se još nepoznatije uzbrdice koje ljudi bez bicikla nevide golim
okom. Nevidlljiva je bila i rupa na gumi koju sam ipak moro skinut. Da li je predviđeno da spray služi svrsi 24 sata ili sam ponovo prošupljio istu, tek, montaža rezervne
gume, koju kao odgovoran biciklista nosim uvijek, je neizbježna. Što isto nije problem jer nužda je kreativna.
Na visini lakog profesionalca provjerio sam vanjsku i postavio unutarnju, novu, koja je “držala vodu” dok majstor nije sjeo u sedlo. Nakon 500-tinjak
metara počela je da šeta ispod mene i bilo je vrijeme za “novu novu” gumu koju nisam imo. No, zato sam imo benzinsku crpku na nepunih 2 km. A na terasi dangube
koje gledaju odakle će sijevnit piva. Bile su dovoljne tri riječi – kolega, gumi kaput – pa da se mlađi poduzme oko nabavke. Za manje od obećanih 10 minuta se vratio sa
novim, vanjskom i unutarnjom i cijenom na papiriću 😉 ispisanom (3600HUF =10€). Od momenta kad sam dao 20€ brojno stanje znatiželjnih ispod tende se povećavalo sa
brzinom akcije oko spašavanja vojnika probijene gume. Volja za rješenjem mog problema i da onog poduzetnog olakšaju za onih 10€ je zujala u zraku. Kad su
montirali i novopogumljeni točak, već su pucali selfije samnom, tapšali po ramenu i želili mi sretan put. Ili sam samo ja to tako protumačio. Hvala im, bez obzira čime su
me ispratili. Put se nadalje, bez problema odmotavao ispod točkova pogonjenih sa dvije baterije. Sloveniju sam prešo ko plitak potok i osim Lendave ništa značajno
nisam zapazio, nezainteresiran sve do HR granice. Tu mi je pažnja malo više proradila jer već se smrkavalo i Varaždin, kao drugo odredište, je blizu. Izgubljena utrka sa vremenom je značilo izgubljena utrka sa mrakom. I ništa nisam izgubio jer Varaždin by night je veoma privlačan; aktivan i šaren, jer čulo se par tuđih riječi u prolazu, sa lijepo složenom gradskom jezgrom ali ne i bučan. Smještaj, zanimljiv, nešto An American Style, i pored terase pivskog lokala bio je pristojno utočište za vozače sivih cest.
Kratak izlaz na gradski trg, tek da napunim mišićnu masu i pozdravim Grgura VaraždNINskog, okrunio je posjet ugostiteljskom raju za oči, slučajno otkrivenom kroz
dva pogleda; kroz portal na pobjedničke panoe i iznad portala na zanimljiv natpis; our story The FAMILY. Kad se zbroje jedan i jedan dobije se jedanaest VATRENIH,
pobjednička varijanta sa tri postolja vođena izbornikom Dalićem, imače odnedavni vlasnik ovog restorana. Naravno da sam ušo i puko par slika. Simply, NEEOPISIVOOO.
Svaki onaj tko je jašio YouTube kanalima u potrazi za snimcima iz Rusije i Katara, obavezno otići do Varaždina. Usput, Zlatkovica pravi dobru tortu Capuchino. Tako da
mi se ujutro nije žurilo za doručkom, prvenstvo je imala misa zakazana za 11:00. Varaždin je, da pomenem još jednom, uređen grad i njegove duge, uređene bike-staze
su me izvele iz grada uredno kao što su me i dovele. Ubrzo su staze prešle u puteve koji prate putokaze Marija Bistrica Marijanski hodočasnički put. Na to je ukazivala i
frekventnost prometa; ja sam pretico grupe pješaka, motorna vozila su preticala mene. I svi smo se sjatili nizbrdo, pored galerije drvenih kipova, najčešće biblijskih
motiva, jako sličnih onim iz radionice hrvatske kiparske naive Petra Smajića.
I eto me u Mariji Bistrici. Sve ostalo je stvar privatnosti.
